U selu Žulja i danas se jasno vide ostaci rata. Srušene kuće svjedoče o nekad živom selu koje je preko noći opustošeno. Sjećanja na juni 1992. godine nikada ne napuštaju ovo područje. Rane su jednako svježe kao i u danima kada su vojne i policijske snage upale u nevesinjska sela, zarobile stotine civila, a mnoge odvele na lokalitete s kojih se nikada nisu vratili.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, samo na području općine Nevesinje traga se za još 75 osoba, dok ih je još oko 50 nestalo iz obližnjih mjesta koja pripadaju općini Mostar.
Za Ismeta Ćatića iz sela Žulja, 13. juni 1992. ostao je urezan kao dan kada je posljednji put vidio oca. Nakon što su jedinice Jugoslovenske narodne armije (JNA) i lokalne srpske snage ušle u selo, Ismetov otac je odveden u prvoj grupi mještana.
"Njih sedam je odvedeno u Stanicu javne bezbjednosti Nevesinje. Tu su ispitivani i premlaćivani. Strijeljani su na jami Lipovača ili su ubijeni u Policijskoj stanici Nevesinje", kaže Ismet.
On je tek 2014. godine u jami "Lipovača" pronašao svega dvije kosti svog oca i odlučio se na ukop.
"To je jedna gromada za mene. Moj heroj. Uvijek podrška… Boli činjenica kad zamisliš kako su se iživljavali nad njim. I nakon 30 godina ne mogu se oteti tim emocijama“, priča nam Ismet, teško susprežući suze.
Dok hodamo kroz selo gdje se na svakom koraku vide ruševine, Ismet nas vodi do seoskog mezarja. Pokazuje nam gdje je ukopano devet mještana čije su kosti ekshumirane u jami "Lipovača” .Još troje je pronađeno na drugim lokacijama i oni su ukopani u haremu. Iz sela Žulja u ratu je ukupno nestalo 33 ljudi, a porodice i dalje tragaju za posmrtnim ostacima još 21 mještanina, piše Detektor.
Junski dani 1992. godine u selu Žulja počeli su opštim strahom kada su naoružane grupe prošle kroz selo. Nusret Kaminić prisjeća se kako su mještani, među kojima je bio on, u panici bježali prema šumi 13. juna kada je naišla grupa srpskih vojnika koja ih je preplašila.
"Ostala mi je majka, brat i ostala sva familija. Majku nikad nisam našao… nikad ništa našli nismo“, kaže Nusret.
Pored majke, on još traga za bratom i bratićem Vahidom koji je u to vrijeme bio osmi razred osnovne škole.
Nusretu su u sjećanju urezana i saznanja o torturama koje su zarobljeni civili prolazili u sportskoj dvorani u Nevesinju. Posebno potresna priča vezana je za dječaka Vahida.
"Imali smo informaciju za malog Vahida da je bio u dvorani u Nevesinju. Njegov školski drug ga je maltretirao", ispričao nam je Nusret.
Prema riječima Ibrahima Ćatića, koji je u to vrijeme bio efendija u selu Žulja, u ratu je ubijen svaki šesti stanovnik njihovog mjesta. Ukupno su 34 mještana Žulja zarobljena ili ubijeno. Do danas se traga za većinom njih, a pronađeni posmrtni ostaci uglavnom se svode na pojedinačne kosti ekshumirane iz sekundarnih grobnica i jama.
Pored jama "Lipovača" i "Breza", svjedoci pominju i “čatrinje” u okolnim selima u koje su bacana tijela ubijenih staraca. Ibrahim Ćatić je 1996. godine u jednoj čatrnji iznad sela pronašao kosti nane Hadžire. Za majkom Šaćirom, koja je ostala u selu sa još deset žena i dvoje djece, i dalje traga.
"Kosti rahmetli nane Hadžire pronašli smo 1996. godine u jednoj čatrnji. Nakon identifikacije ukopana je u selu. Nažalost, evo 34 godine još tragamo za kostima moje majke Šaćire. Ona je zajedno sa 10 žena i dvoje djece ostala u selu i svima im se tu izgubio svaki trag… Pretpostavljali smo da se njihova grobnica nalazi oko sela, s obzirom na to da su tu bile i dvije nepokretne žene, ali nismo uspjeli saznati do danas", kaže Ibrahim.
