Pošast droge u Sloveniji: Samo 20 posto ljudi iz mog društva danas je živo

Problem ovisnosti o drogama u Sloveniji dobija nove dimenzije, a dostupnost različitih psihoaktivnih supstanci sve je veći izazov za porodice, škole i institucije koje rade s mladima. O tome posebno upozorava Brane Miličević iz Pirana, koji već 21 godinu živi bez droge, a danas pomaže ljudima koji pokušavaju izaći iz ovisnosti.

Miličevićeva životna priča, koju je objavio portal 24ur.com, pokazuje koliko brzo eksperimentiranje može prerasti u ozbiljan problem. Prvu drogu, marihuanu, probao je sa 14 godina. Nakon toga uslijedili su ekstazi, amfetamini, kokain i spid, zatim anksiolitici i trankvilizatori, a na kraju heroin.

„Samo petina ljudi iz mog bivšeg društva je još uvijek živa danas“, kazao je Miličević, ukazujući na razmjere posljedica s kojima se suočavaju ljudi koji su u njegovoj mladosti krenuli istim putem.

Droga više nije samo problem ulice

Jedna od ključnih promjena u odnosu na vrijeme kada je Miličević počinjao koristiti narkotike jeste način na koji mladi danas mogu doći do njih.

Droge se, prema njegovim riječima, mogu naručiti putem interneta, a supstance nepoznatog porijekla i sastava mogu stići direktno na kućnu adresu. Time se granica između „ulične droge“ i svakodnevnog života dodatno briše.

Upravo zato Miličević smatra da se pomoć mora približiti mladima na način na koji oni danas komuniciraju i traže informacije – putem interneta i društvenih mreža.

„Činjenica je da su mladi prisutni na društvenim mrežama, tamo se informišu, pa im tamo želimo ponuditi pomoć“, rekao je.

Od marihuane do heroina

Miličević je u vlastitom iskustvu prošao put od ranog eksperimentiranja do teške ovisnosti.

Bio je odličan učenik, ali je, kako kaže, želio pažnju i prihvatanje vršnjaka. Počeo je s alkoholom i cigaretama, a zatim sa 14 godina probao marihuanu.

„Iako sam bio odličan učenik u školi, želio sam drugačiju vrstu pažnje“, prisjetio se.

Uslijedile su druge droge, a potom i heroin. U jednom trenutku korištenje narkotika više nije predstavljalo zadovoljstvo, nego potrebu kojoj je podredio ostatak života.

„Manipulisao sam druge da nabave drogu, lagao, iskorištavao, krao, prodavao i varao. Ali sam i dugo manipulisao sobom i uvjeravao sebe da više nisam ovisnik“, kazao je.

Takvo poricanje, kaže, trajalo je sve dok nije ostao bez novih opravdanja.

Predoziranje koje je mogao preživjeti samo slučajno

Posljedice su mogle biti fatalne. Miličević je preživio nekoliko predoziranja, a nakon jednog je bio klinički mrtav nekoliko minuta i dvije sedmice u komi.

Heroin je uzeo kroz nos i zaspao. Počeo je povraćati, a sadržaj mu je dospio u pluća. Majka ga je tokom noći čula kako se guši, ušla u njegovu sobu i pozvala pomoć.

Ljekari su njegovim roditeljima rekli da bi, ako preživi, mogao imati trajna oštećenja mozga i unutrašnjih organa. Preživio je bez posljedica koje su mu tada prognozirane.

Zato danas posebno odbacuje ideju da je korištenje droge bezazlena faza odrastanja.

„Ovo nije igra. Mnogi ljudi misle da je igra... malo se drogiraš, malo si frajer i onda možeš preko noći prestati. To je daleko od slučaja, i činjenica je da se igramo sa životom“, upozorio je.

Zašto mladi počinju?

Miličević ne svodi svoju ovisnost samo na porodične okolnosti. Odrastao je u porodici obrazovanih roditelja, ali kaže da mu je nedostajalo emocionalne bliskosti i pažnje.

„Imao sam prazninu u sebi koju nisam mogao ispuniti. Radio sam gluposti koje mi se nisu sviđale, ali mi se sviđalo što su poslije pričali o meni u školi“, kazao je.

Danas smatra da se o problemu mora govoriti bez jednostavnog traženja krivca.

„Nijedna porodica nije savršena, nijedan odgoj nije savršen. I nijedan roditelj nije kriv“, rekao je.

Istovremeno, upozorava da roditelji moraju biti spremni mijenjati vlastito ponašanje ako od djece traže promjene.

Problem, prema njegovim riječima, više nisu samo narkotici. Alkohol, telefoni, društvene mreže i ekrani također mogu postati oblik ovisničkog ponašanja.

Slovenija traži nove načine pomoći

Miličević danas radi u zajednici Srečanje, koja ima centre u Novoj Gorici, Čadrgu nad Tolminom i Vremskom Britofu kod Divače. Njegovo iskustvo koristi se u radu s ljudima koji se pokušavaju izvući iz ovisnosti.

Istovremeno najavljuje novi projekt – Institut Erik, koji bi na jesen trebao početi pružati online pomoć mladima.

Cilj je doprijeti do onih koji još nisu došli do faze u kojoj bi tražili pomoć u komuni, ali i do ljudi koji su prošli liječenje i bore se s recidivom.

Projekt bi trebao ponuditi i brojač apstinencije, koji će pratiti sate i dane bez droge, uz dodatne sadržaje i podršku.

„Erik, virtuelni ovisnik, on će pomagati njih, on će ih ohrabrivati, on će ih voditi“, kazao je Miličević.

Njegova priča tako prerasta ličnu ispovijest. Ona upozorava na problem koji se mijenja zajedno s društvom: droga više ne mora biti dostupna samo na ulici, a pomoć više ne može čekati da mladić ili djevojka dođu do tačke potpunog sloma.

Upravo zato, poruka čovjeka koji je 21 godinu bez droge glasi: svaka doza može biti kobna, a pomoć mora stići prije nego što bude kasno.