Piše: Odgovor.ba/Kenan Efendić
Kladionica je imenica koju izvodimo iz glagola kladiti se, a on potječe starijeg slavenskog glagola klasti, a ovaj opet praslavenskog korijena klad. Klasti, koje je, prema etimologu Petru Skoku, preživjelo u čakavskim narječjima, znači postaviti, položiti nešto.
Kako nam pokazuju, primjerice poljski i ruski jezik, sa svojim glagolima kłaść i klast', glagol također znači postaviti, staviti nešto u ravan položaj, položiti. Otuda je kod nas ostalo kladiti se odnosno ulagati/uložiti nešto očekujući neku dobit. U poljskome je wkład ulog u osnivačkom kapitalu firme.
Ali, kao što vidimo, u glagolu uložiti danas čuvamo samo značenje istinskih ulaganja, kako u poslovima, tako i u prenesenom značenju (uložio puno truda), dok smo glagol kladiti se sačuvali isključivo za trošenje novca u igrama na sreću.
Klađenje i opklade nisu, dakle, ulaganja i investicije, kao što ni kladionica nije investicioni fond ili poslovni poduhvat u kojem se ulažu sredstva, rad, znanje ili ugled da bi se stekla kakva dobit.
Opklade su izvorno bile vezane uglavnom za konjske utrke, a u nas su se razvile sportske kladionice, naslijedivši ono što se nekada benigno zvalo sportska prognoza.
Ali sadašnje kladionice daleko su od ulaganja novca na prognozu rezultata, zbroja kornera ili žutih kartona na fudbalskoj utakmici. Dok su kladionice podrazumijevale sportsko prognoziranje moglo se još i raspravljati, tvrditi da to nije klasično kockanje – premda se zakonski uvijek definiralo kao priređivanje igara na sreću.
Za pogađanje tačnog ishoda utakmice ili kakvog drugog detalja trebalo je i ponešto znanje, makar osnovnog, ali u konačnici sreća odlučuju. Međutim, ulaskom pukih automatskih, kompjuteriziranih igara, tzv. binga, pogađanja niza brojeva, u prostorije u kojima su se nekad gledale i utakmice, ovi objekti tek otkrivaju svoju punu bijedu.










