Pandemija na Balkanu: Bit će još gore

„Albanske vlasti prve su na zapadnom Balkanu prijavile smrt zbog COVID-19 kada je 11. marta 2020. godine starija žena preminula u bolnici u Draču.

Od tada je šest zemalja prijavilo više od 20.000 smrtnih slučajeva i 1,2 miliona slučajeva zaraze virusom“, piše Adnan Ćerimagić, analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina.

U tekstu za portalKosovo 2.0, on analizira situaciju na zapadnom Balkanu u vrijeme koronavirusa.

„Prije nego što je pandemija potresla svijet, zapadni Balkan rijetko je raspravljao o zdravstvenoj politici u regionu. Javni interes bio je ograničen na izvještaje o korupciji i nepotizmu unutar zdravstvenog sektora ili sve većem odlasku zdravstvenih radnika u EU.

Sada, kada je virus stavio zdravstvo u fokus, neki se s pravom pitaju u kojoj su mjeri različite političke odluke mogle spasiti živote i poštedjeti one koji su preživjeli ovaj virus od još uvijek nepoznatih i nedovoljno istraženih dugoročnih posljedica.

Još važnije, šta se može učiniti kako bi se zaštitili oni koji su do sada uspjeli pobjeći od virusa.

Od početka pandemije pa sve do 28. marta 2021. godine, cijeli zapadni Balkan je imao manje slučajeva na 100.000 stanovnika nego jedanaest država članica EU, uključujući Francusku, Estoniju, Sloveniju i Češku. Regija je takođe zabilježila manje smrtnih slučajeva od šesnaest država članica EU, uključujući Luksemburg, Švedsku i Belgiju.

Ove brojke i poređenja su iznenađujuće i redovno se odbacuju sa skepticizmom na osnovu činjenice da je region testirao manje od EU.

Zaista, zdravstveni sistemi širom zapadnog Balkana, uprkos pokušajima proširenja testnih kapaciteta, do sada su uspjeli testirati manje nego li u EU. Međutim, više testova ne mora značiti više potvrđenih slučajeva zaraze i onih s smrtnim ishodom.

To postaje jasno kada se pogledaju dva znatno bogatija primjera iz EU sa zapadnom Balkanu sličnom populacijom: Holandija i njemačka regija Sjeverna Rajna-Vestfalija.

Oba zdravstvena sistema izvršila su blizu četiri miliona testova više od cijelog zapadnog Balkana. To je značajna razlika od 40 posto. No dok je Holandija zabilježila šest posto više slučajeva nego zapadni Balkan, Sjeverna Rajna-Vestfalija zabilježila je 48 posto manje slučajeva zaraze.

Ono što brojevi testiranja na zapadnom Balkanu otkrivaju je da uprkos određenom naporu i podršci spolja, posebno EU, zdravstveni sistemi nisu mogli brzo nadoknaditi dugotrajna nedovoljna ulaganja u svoje laboratorije i osoblje.

Na primjer, Bosna i Hercegovina je uspjela povećati svoje testne kapacitete sa 30.000 na 130.000 testova mjesečno od aprila 2020. do marta 2021. Ali to još uvijek nije bilo dovoljno da se uhvati korak sa razvijenim zdravstvenim sistemima EU.

Za to bi bilo potrebno dugoročno planiranje i ulaganje.

Brojevi testiranja također otkrivaju razlike unutar zemalja i regiona.

U Albaniji je 68 posto svih testova urađeno u regiji Tirana, gdje živi samo 32 posto stanovništva. Na svakih 100.000 ljudi, Albanija i Bosna i Hercegovina, dvije zemlje sa najlošijim učinkom, testirale su tri puta manje od Crne Gore.

Kao odgovor na širenje virusa, vlasti zapadnog Balkana borile su se da uravnoteže oštrije mjere zaključavanja s pritiskom da i dalje održavaju ionako slabe ekonomije.

Bez solidnog iskustva u uspješnom razvoju politika zasnovanih na dokazima, vlade su također bile prisiljene praviti svoje ekonomske programe podrške na temeljima prilično skromnih finansijskih sredstava.

U poređenju sa EU, osim tokom prva tri mjeseca pandemije, regija se ne samo odlučila za mnogo labavije mjere zaključavanja, već joj je bilo teško i provesti ih.

Posljedice takvog pristupa najvidljivije su u Crnoj Gori. Vlasti, uhvaćene u tromjesečnom procesu formiranja vlade nakon izbora u augustu 2020. godine, borile su se da pronađu načine da čak podrže i svoj najvažniji sektor. Tokom 2020. tamošnji turizam doživio je pad od 83 posto.

U prosjeku, na 100.000 stanovnika, Crna Gora je registrirala više slučajeva COVID-19 nego bilo koja druga država zapadnog Balkana ili EU. Vlasti su se usredotočile na jačanje kapaciteta zdravstvenog sistema. U martu 2020. dnevni kapacitet testiranja iznosio je samo 20. Do marta 2021. povećao se na gotovo 1.600.

Dalje, broj bolničkih kreveta za pacijente s COVID-19 povećan je s početnih 50 na 200 početkom augusta 2020., da bi potom dostigao nešto više od  500 u martu 2021. godine.

Uprkos ulaganju, zdravstveni sistem se borio da održi pacijente sa COVID-19 na životu. Na svakih 100.000 stanovnika, Crna Gora je zabilježila više smrtnih slučajeva nego sve zemlje zapadnog Balkana i države članice EU, osim Češke.

Stručnjacima je teško dati jasno objašnjenje zašto neke zemlje bilježe više smrtnih slučajeva od drugih. Potencijalni faktori uključuju ukupnu otpornost zdravstvenog sistema i zdravlje stanovništva, dostupnost svega što čini tretman bolesti, pa čak i nivo zagađenja zraka.

Međutim, sve ovo ne objašnjava u potpunosti zašto je Crna Gora, sa 44 posto više slučajeva na 100.000 stanovnika, zabilježila čak 64 posto više smrtnih slučajeva od Srbije. Ili zašto je Bosna i Hercegovina, sa 69 posto manje slučajeva zaraze na 100.000 ljudi, registrirala samo

14 posto manje smrtnih slučajeva od Crne Gore.

Kada je došla na red vakcinacija protiv COVID-19, sve slabosti zapadnog Balkana su isplivale na površinu.

Već u ljeto 2020. godine vlade širom EU razvile su svoje politike vakcinacije na temelju pretpostavke da će, kako bi zaštitili stanovništvo od virusa, trebati vakcinisati između 60 i 90 posto svoje populacije. I zbog toga su već početkom oktobra 2020. potpisali ugovore o kupovini 1,1 milijarde doza za svojih 447 miliona građana.

Da bi učinile isto, vlade zapadnog Balkana morale su kupiti dovoljno doza za vakcinaciju između 10,7 i 16,1 miliona ljudi. Budući da su za većinu vakcina potrebne dvije doze za jednu osobu, to bi značilo da regiji treba između 20 i 30 miliona doza vakcina.

Pa, šta su uradile vlade zapadnog Balkana?

Do kraja oktobra 2020. šest država osiguralo je ugovore za 5,2 miliona doza cjepiva putem mehanizma Covax. Osim Srbije, u tri mjeseca koja su uslijedila nijedna vlada se nije bavila bilo kojom drugom kupovinom.

Razlog njihove pasivnosti bio je taj što je Evropska komisija do sredine decembra 2020. potpisala ugovore o kupnji 2 milijarde doza za 447 miliona građana i iza zatvorenih vrata obećala da će zapadni Balkan moći dobiti višak EU vakcina.

Vlade u regiji, bez jasnog vremenskog okvira ili uvjeravanja Covaxa ili EU, jednostavno su mislile da bi s 5,2 miliona doza Covaxa mogle započeti vakcinaciju. I da bi onda mogli završiti posao s viškom iz EU.

To se pokazalo kao manjkav plan kada su krajem decembra 2020. godine postali vidljivi problemi nestašica i kašnjenja vakcina u EU.

Umjesto da barem pokušaju pronaći moguće alternative, nešto što u ovom kasnom trenutku teško da bi dovelpi do kratkoročnog uspjeha, većina vlada u regiji nije učinila ništa.

Posljednje sedmice januara 2021. predsjednica Evropske komisije dala je javno obećanje da će zapadni Balkan moći iskoristiti višak EU. Ali istodobno je Ursula von der Leyen jasno stavila do znanja da se to može dogoditi samo ako ne „prekida naše nacionalne kampanje vakcinacije i radi se u koordinaciji s farmaceutskim kompanijama“.

Suočene s tako sumornom stvarnošću i pod pritiskom svojih građana, vlade u regiji konačno su shvatile da moraju potražiti druge načine za nabavku vakcina.

U Bosni i Hercegovini, zbog decentralizirane organizacije u zemlji, najmanje četiri vlade mogle su direktno kupiti vakcine. Do sada je, osim nekoliko donacija i pojedinačnih vakcinacija u Srbiji, samo jedna vlada uspjela direktno kupiti 42.000 doza Sputnika V.

Srbija je jedina država u regionu koja je u ljeto 2020. godine počela sklapati sporazume o direktnoj kupovini vakcina. Za 7 miliona građana do sada je naručeno 15 miliona doza od proizvođača iz EU, SAD-a i Velike Britanije, ali i Rusije, Kine i Indije.

Sa fokusom na kupovinu što većeg broja vakcina, vlada je naišla na oštre kritike zbog toga što nije transparentna. Budući da se vakcinacija odvija u vrijeme kada nedostaju znanstveni dokazi o efikasnosti i sigurnosti nekih od kupljenih vakcina, neki tvrde da vlada igra „ruski rulet“ sa zdravljem države.

Dok se druge zemlje u regionu bore da kupe vakcine, Srbija se bori da ubijedi dovoljan broj građana da se vakcinišu. U društvu izloženom lažnim vijestima, teorijama zavjere i slabljenju povjerenja u institucije, ne bi trebalo biti iznenađenje da se do sada, iako su vakcine široko dostupne, samo 20 posto građana Srbije prijavilo za vakcinaciju. Da bi dostigli između 60 i 90 posto, vlasti u Srbiji suočavaju se s izazovom koji zahtijeva pažljivo razmatranje politike usmjerene na izgradnju povjerenja. Neki upozoravaju da će se i druge zemlje u regiji suočiti s istim izazovom čim vakcine počnu stizati.

Iako je mehanizam Covax počeo isporučivati prve vakcine u region tokom posljednje sedmice marta 2021. godine, nijedna zemlja zapadnog Balkana do sada nije imala koristi od viška EU.

Uz trenutni tempo vakcinacije, osim Srbije, nijedna zemlja se ne može realno nadati da će ove godine dostići stopu vakcinacije od 60 do 90 procenata. To znači da, ukoliko se nešto dramatično ne promijeni i višak vakcina iz EU ne počne stizati u regiju, građani i kreatori politike na zapadnom Balkanu trebali bi se pripremiti za višemjesečno balansiranje između strožih mjera zaključavanja i pritiska da još slabije ekonomije nastave raditi.

Ljudima se često govori da stanje njihovog blagostanja i zdravlja odražava kombinaciju njihovih individualnih izbora i porodičnog porijekla - genetike. Međutim, ono što im se rijetko kaže je da su njihova dobrobit i zdravlje usko povezani s javnim politikama njihovih vlada.

COVID-19 koji neće tako brzo otići. Građani i vlasti na zapadnom Balkanu toga bi morali postati svjesni. I morali bi se pokrenuti, kako bi svoje javne politike učinili takvim da daju bolje rezultate. Što prije, to bolje“, zaključuje Ćerimagić.