"Čovjek jednostavno nosi i bol i tugu u sebi. Zna s čime legne, s čime se budi ujutro, s čime sunce izlazi, a s čime zalazi. Jednostavno se navikne živjeti s tim. Mora, nema druge. To je obaveza i to je tako", zaključuje Kalesić u tišini koja svakog maja iznova pritisne Tuzlu.
Tuzla je i ovog 25. maja osvanula u posebnoj, teškoj tišini koja se već duže od tri decenije uvlači u svaku poru Grada soli. Grad mladosti i prkosa i danas nosi neizbrisiv biljeg jednog predvečerja iz 1995. godine. U samo jednoj sekundi, u 20 sati i 55 minuta, na gradskoj Kapiji ugašen je 71 mladi život.
Granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren pretvorila je tadašnje glavno sastajalište tuzlanske mladosti u stratište. Ranila je više od dvije stotine ljudi, ostavljajući iza sebe prosječnu starost žrtava od tek dvadeset i jedne godine.
Dok se od ranih jutarnjih sati na mezarju Aleja mladosti na Slanoj Banji okupljaju porodice i prijatelji kako bi položili cvijeće, među njima stoji i Dino Kalesić. On je otac najmlađe žrtve ovog masakra, dvoipogodišnjeg Sandra. Dino je jutros tu, iako u proteklim godinama nije dolazio u vrijeme zvaničnog obilježavanja, nego ranije.
"Evo, danas sam ovdje, od jutros sam tu, pa vidjet ćemo što dalje", kaže Dino.
Objašnjava da ovo svjedočenje za njega više nije stvar izbora, već duboka dužnost.
"Vidim da nas je sve manje, stalno smo u kontaktu. Roditelji su iscrpljeni, umorni, nemaju snage i polako nestaju. S druge strane, sve je više negiranja onoga što se desilo. Sve se manje priča o Kapiji. Tako da sam ja to nekako shvatio kao svoju obavezu i zadatak. Dok sam živ, želim što više, duže i češće pričati o Kapiji."
Kao najmlađi roditelj najmlađe žrtve, osjeća da teret čuvanja istine sada prirodno prelazi na njegova leđa. Na nekome ta priča mora ostati.
"Ja jesam najmlađi roditelj najmlađe žrtve, pa je to valjda pripalo meni. Koliko god bilo teško, potresno i predstavljalo teret, ostaje ta obaveza i zadatak. Ja kažem, hoću i vjerujem da ću imati snage, dok god sam živ, pričati o Kapiji", poručuje Kalesić.
Na pitanje kako se zapravo osjeća nakon trideset i jedne godine samovanja sa tom strašnom istinom, Dino odgovara ogoljeno. Govori onako kako samo čovjek koji je dotakao dno tuge može govoriti.
"Čovjek nosi onoliko koliko mu je dano i koliko može podnijeti. Kada čovjek spusti dijete u zemlju, nikada se više ne može vratiti u normalu. Može samo pokušati izgledati normalno, živjeti normalno, raditi normalno i ne opterećivati nikoga oko sebe. Svi u Bosni i Hercegovini imaju neki problem. Svako nosi svoj problem i svako ima neku tragediju. Moja nije ni veća ni manja, samo je moja", tiho objašnjava Dino.
Ta bol i tuga s godinama ne prolaze. One postaju dio čovjekove svakodnevice, ritam po kojem se živi i opstaje.
"Čovjek jednostavno nosi i bol i tugu u sebi. Zna s čime legne, s čime se budi ujutro, s čime sunce izlazi, a s čime zalazi. Jednostavno se navikne živjeti s tim. Mora, nema druge. To je obaveza i to je tako", zaključuje Kalesić u tišini koja svakog maja iznova pritisne Tuzlu.
