Deseti juli 1992. godine ispisan je crnim slovima u historiji općine Ključ. Tog dana, u koordinisanom napadu 17. lake pješadijske brigade Vojske Rs te rezervnog i aktivnog sastava Stanice milicije iz Sanice, izvršen je stravičan zločin nad civilnim stanovništvom sela Biljani. Ubijeno je oko 260 bošnjačkih civila, uglavnom staraca, žena i djece.
Tri decenije kasnije, dok se preživjeli suočavaju s povratničkom svakodnevicom i političkim tenzijama, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjeća na razmjere ovog zločina, sporu pravdu i opasne politike negiranja.
Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH (INO), masovne grobnice u kojima su skrivana tijela ubijenih Biljančana otkrivene su tek krajem 1995. i tokom 1996. godine. Najveća i najužasnija među njima bila je prirodna jama Lanište I.
Iz ove jame je, u periodu od 5. oktobra do 15. novembra 1996. godine, ekshumirano 188 žrtava. Među njima su pronađena i tijela koja su postala trajni simbol svireposti ovog masakra — tromjesečna beba Amila Džaferagić i njen četverogodišnji brat Almir. Oboje djece pronađeno je na dnu jame, u vječnom zagrljaju majke Besime.
Pravosudni epilog za ovaj konkretan zločin ostao je minimalan. UDIK je 2020. godine dokumentovao do sada jedinu pravosnažnu presudu pred Sudom BiH koja se direktno odnosi na Biljane, a kojom je osuđen Marko Samardžija.
Kao komandir Treće čete Saničkog bataljona, Samardžija je 10. jula 1992. naredio muškarcima bošnjačke nacionalnosti iz zaseoka Brkići i Balagića Brdo da napuste kuće i krenu prema livadi Jezerine, pod izgovorom da idu na ispitivanje u lokalnu školu. Oko 50 civila, starosti od 18 do 60 godina, sprovedeno je s rukama na leđima i zatvoreno u školsku zgradu, nakon čega su likvidirani.
Iako je prvostepeno osuđen na 26 godina zatvora, Apelaciono odjeljenje Suda BiH preinačilo je kaznu na svega sedam godina zatvora, prekvalifikujući djelo u "teško oduzimanje fizičke slobode", uprkos tome što je utvrđeno da je postupao u okviru širokog i sistematičnog napada.
