Politička pozicija Hrvata u Federaciji BiH i posredno u Bosni i Hercegovini ne temelji se na “legitimnom predstavljanju”, već na postojećem Ustavu Federacije BiH i Bosne i Hercegovine, a što se svjesno zanemaruje od predstavnika HDZ-a BiH i zvaničnog Zagreba.
To je jednostavno pokazati ne samo na činjenici da je HDZ duže u vlasti nego bilo koja druga stranka u Bosni i Hercegovini, već i na temelju odredaba Ustava Federacije BiH koje neprobojnim mehanizmima zaštite garantuju snažnu poziciju hrvatskog političkog faktora u BiH, gotovo neprobojnom. Ambicija hrvatske politike da izostanak etničkog predstavljanje predstavi ugroženošću jednostavno nije utemeljana na činjenicama, jer bi implementacija etničkog principa u apsolutnom smislu značila gašenje građanskog.
Doslovno izvlačenje iz naziva zakonodavnog tijela “dom naroda” zaključaka da delegati u njemu imaju samo etnički legitimitet jednostavno nije ispravno, jer odredbe Ustava FBiH i BiH, koje su još uvijek na snazi, govore da to nije tako, a ne zato što to autor ovog teksta tvrdi.
Predmet “Ljubić i predmet “Izetbegović”
Upravo je na osnovu naziva ovog zakonodavnog tijela, između ostalog, većina u Ustavnom sudu BiH u predmetu “Ljubić” zaključila da delegat u Domu naroda FBiH koji je izabran iz kantona u kojem narod kojem on pripada nije većinski, nije ni legitiman.
Da je to duboko pogrešno pokazuje jedna ranija odluka Ustavnog suda BiH iz 1998. godine. U predmetu “Izetbegović”, u obrazloženju presude, navodi se da ne postoji “jednobrazan model etničkog zastupanja” u državni Dom naroda.
“Na sličan, ali nikako identičan način, član IV/1. Ustava BiH propisuje da se Dom naroda sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Rs (pet Srba) koji su “birani”, prema podtački (a), od hrvatskih i bošnjačkih delegata u Dom naroda Federacije, dok delegate iz Rs bira Narodna skupština Rs. Ako se izuzme razlika da ih biraju parlamentarna tijela entiteta, a ne direktno, glasanjem naroda, kao članove Predsjedništva BiH, Sud oučava upadljivu razliku u tome da srpske delegate bira Narodna skupština bez ikakvih razlika po etničkim linijama. Ova odredba, stoga, sadrži ustavnu garanciju da članovi Narodne skupštine nesrbi imaju ista prava kao i članovi Srbi da učestvuju u izboru pet srpskih delegata u Domu naroda BiH. Dakle, ne postoji striktan jednobrazan model etničkog zastupanja koji je osnov ovih odredbi Ustava BiH”, stoji u presudi.
Iz ovog bi se moglo zaključiti da Sud nije vidio ništa sporno u tome da poslanici Bošnjaci u Narodnoj skupštini Rs-a, koji većinu svojih glasova dobijaju od Bošnjaka, mogu direktno utjecati na izbor delegata Srba u Dom naroda BiH. Iz ovog bi se također moglo zaključiti da pravo da etnički predstavljaš svoj naroda ne zavisi isključivo od toga od koga si posredno dobio svoje glasove. Da štitiš interese svog naroda u domovima naroda možeš samim tim što si pripadnik tog naroda. Ono što kao sporno nije vidjela većina u Ustavnom sudu u predmetu “Izetbegović” vidjela je većina u predmetu “Ljubić”. To više govori o Ustavnom sudu BiH, a manje o našim ustavima.
Međutim, to ne znači da entitetski i državni ustav ne štite poziciju konstitutivnih naroda u domovima naroda, odnosno da je zakonodavac previdio da omogući da većina delegata dobije glasove od glasača koji dolaze iz naroda kojem pripadaju. U slučaju Kluba Srba to je omogućeno na način da je Rs jedna izborna jedinica u kojoj veliku većinu građana čine Srbi. Odlukom da svi mogu birati delegate, a istovremeno da je Rs jedna izborna jedinica, zakonodavac je napravio balans imeđu građanskog i etničkog.
