Lično svjedočenje o ratnom zločincu Ratku Mladiću ne govori o ratnom komandantu, već o oficiru kakvog je, mnogo prije rata, upoznao tada mladi slikar Milan Tucović.
„Nije morao da komanduje: Mirno! Stajao sam kao kip, paralisan njegovom drekom. Toliko mi se unio u lice da sam na čelu osjetio ubod petokratke sa njegove titovke. Kao da sam je nagazio golim stopalom. Danas me ta slika podsjeća na kadrove oficirskog drila po američkim filmovima o zelenim beretkama ili teget kakvu si i ti nekada zadužio. Ja je nisam nosio ni u civilu, iako ih slikari, posebno stariji, vole“, pričao je Tucović prije dvadesetak godina za Radar.rs.
Prema njegovom svjedočenju, susret se dogodio u kasarni na jugu Makedonije, gdje je služio „redovni kadrovski rok“.
„Taj oficir što mi je ’pjevao na uho’ imao je običaj, mahom vikendom, da diže uzbunu. Recimo, metalne kasete na pistu. Vučeš ih do zbornog mjesta. Smotra kaseta. Kada je došao do moje ukipio se kao ja par minuta kasnije. Šta ti je ovo – mahao mi je knjižicom ispred nosa, kao što su nekada Kinezi mahali crvenom knjižicom Maovih citata. Molitvenik – tiho sam odgovorio. Šta to kažeš!? Ponovi! Ponovio sam. Nije bio zadovoljan. Glasnije, da te i drugi čuju! Rekoh isto, ali ne po njegovom očekivanju.“
U tom sjećanju posebno mjesto zauzima trenutak u kojem je, kako kaže Tucović, vojna disciplina prerasla u ideološki sukob.
„Molitvenik – zaurlao je tako da se prolomilo pistom. Crkvu da mi ovde propagiraš. Ćutao sam i molio Boga da me što pre ostavi. Ma slušaj ti mene, nastavio je, ovdje sam ti ja bog. Nećeš mi to čitati i trovati ostale! Poželio sam da u zemlju propadnem.“
