Na lokalitetu nekadašnjeg zloglasnog doma na Mostini u Opštini Čajniče danas je obilježena 34. godišnjica stradanja Bošnjaka, u jednom od najtežih zločina počinjenih na području te opštine tokom proteklog rata.
U okviru programa koji su organizovali Medžlis Islamske zajednice Čajniče, u saradnji sa Muftijstvom goraždanskim i Udruženjem građana za povratak u Čajniče, proučena je dova pred duše ubijenih šehida. Porodice ubijenih, predstavnici Islamske zajednice te brojne delegacije položili su cvijeće na mjestu stradanja 42 civila ubijena 1992. godine u objektu nekadašnjeg lovačkog doma.
Milada Velić, kćerka ubijenog Zijada Velića podsjetila je na stradanje svoje porodice i sudbinu čajničkih Bošnjaka.
Moj otac Zijad Velić bio je ovdje zatvoren, mučen, pa odveden u Pljevlja i kasnije vraćen i ubijen. Moja majka je bila živi svjedok kada su ljudi zatvarani u logor. Mi smo rođeni Čajničani stotinama godina. U Drugom svjetskom ratu ubijeno mi je šest amidža, a u ovom ratu i moj otac. Sjećanja su teška, znamo da je bio mučen više puta. Izbijeno mu je oko. Nakon bitke na Goraždu napravljen je veliki masakr i tada je doveden iz Pljevalja ovdje - kazala je Velić.
Istakla je da je porodica tek nakon druge ekshumacije pronašla posmrtne ostatke oca.
Otac je pronađen tokom ekshumacija koje su rađene zbog procesa protiv Kornjače i ostalih. Pronašli smo cijelo tijelo, prepoznali smo ga po zubima i zlatnom mostu. Ukopan je na šehidskom mezarju Kovači. Moj brat je barem pronašao smiraj jer ima gdje otići ocu na mezar. Ali mnoge porodice to nemaju. Mojoj tetki Džambegović ubijen je veliki broj članova porodice i oni nikada nisu pronađeni. Nemaju ni mezar, kazala je Velić.
Sulejman Homoraš, koji je i sam bio zatvoren na Mostini svake godine dolazi na ovo mjesto. Još traga za posmrtnim ostacima amidže Ramiza Homoraša i šure Hajrudina Trga.
Tražim amidžu i šuru, a redovno dolazim ovdje jer sam i sam bio zatvoren na Mostini. Sudbina je htjela da danas bude utorak, isti dan kada je bila egzekucija 1992. godine. Mene je jedan Srbin izveo dan ranije. Samo 24 sata dijelila su me od smrti. Dok sam živ dolazit ću ovdje da čuvam uspomenu na ljude koji su ubijeni - kazao je Homoraš.
