U Bosni i Hercegovini prošle godine ukopano je 188 neidentificiranih žrtava rata. Umjesto imena i prezimena, na njihovim nišanima stoji samo oznaka NN – simbol činjenice da ni tri decenije nakon rata nisu dobile svoj identitet.
U većini slučajeva ukopana je samo jedna pronađena kost, dok su kod ostalih položeni posmrtni ostaci sastavljeni od dvije ili više kostiju.
Iz Instituta za nestale osobe BiH pojašnjavaju da identifikaciju često onemogućavaju teško oštećene kosti nastale usljed spaljivanja tijela, iz kojih nije moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil. Dodatni problem predstavlja i činjenica da za mnoge žrtve više nema živih bliskih srodnika koji bi dali referentni uzorak krvi.
Posljedice toga vidljive su i ove godine, kada su na kolektivnim dženazama u Vlasenici, Bratuncu i Kalesiji ukopani posmrtni ostaci više neidentificiranih žrtava.
Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici ukopane su dvije NN žrtve ekshumirane na lokalitetima Drum kod Vlasenice i Tabine njive kod Kladnja.
"Niko ih ne potražuje..."
“Godinama njihovi koštani uzorci i izolovani DNK profili čekaju u depoima mrtvačnica. Podudaranja s uzorcima krvi preživjelih članova porodica nema. Niko ih ne potražuje, jer često više nema nikoga”, kaže Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH.
Prema odluci Tužilaštva BiH, posmrtni ostaci za koje se identitet ne utvrdi godinu nakon izdvajanja DNK profila moraju biti ukopani. Kako navodi Fazlić, smatra se da je dostojanstvenije da žrtve počivaju u mezarima nego da godinama ostanu u mrtvačnicama.
“U javnosti i stručnim krugovima i dalje postoje oprečna mišljenja o ovom pitanju. Mnogi smatraju da bi posmrtni ostaci trebali čekati u mrtvačnicama, nadajući se da će nauka napredovati i omogućiti identifikaciju pomoću krvi daljih srodnika. Ipak, spuštanje posmrtnih ostataka u zemlju ne poništava tu mogućost. Izolovani DNK uzroci trajno se čuvaju u bazama podataka i čekaju potencijalno podudaranje”, pojašnjava Fazlić.
Jedan od najtežih primjera dolazi iz Bratunca, gdje su u Memorijalnom kompleksu Veljaci, uz identificiranog Kajtaza Salkića, ukopane i dvije NN žrtve stradale u "živim lomačama" 1992. godine.
“To su ljudi koji su živi pretvoreni u pepeo u vlastitim domovima”, kaže Fazlić.
Jedna od tih žrtava ekshumirana je još 2004. godine iz spaljene kuće Jašara Omerovića u Voljavici, gdje je ubijeno najmanje šest osoba.
“Kosti su zbog djelovanja vatre toliko uništene i ugljenisane da iz njih nije bilo moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil”, objašnjava Fazlić.
Na istom mezarju ukopani su i posmrtni ostaci žrtava iz kuće Osmana Hodžića u naselju Suha, gdje je u "živoj lomači" ubijeno najmanje 18 ljudi. Savremene metode omogućile su identifikaciju samo četiri osobe.
Slični problemi prate i identifikaciju žrtava zločina u Višegradu, gdje su u junu 1992. godine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu spaljeni deseci bošnjačkih civila.
