Lokalni mostarski portal, dnevno dežurno glasilo politike koju provodi aktuelni gradonačelnik i njegova stranka, ponovo je napisao tekst bez konkretnog sadržaja, ponavljajući neistine, objavilo je Muftijstvo mostarsko.
Njihovu reakciju prenosimo u cjelosti.
U međuvremenu taj lokalni medij uporno ne objavljuje cijelu fetvu u kojoj se nalaze svi potrebni odgovori i koja bi demaskirala podvalu i ostrašćenu kampanju koju danima hrvatski političari i mediji pokušavaju proširiti.
Muftijstvo mostarsko ovim putem poziva taj neobjekitvni portal da konačno objavi fetvu u cjelini i da po mogućnosti izdvoji dio fetve na trećoj strani dokumenta. Mi ćemo to ovdje navesti.
U tom dijelu fetve jasno se pojašnjava da se Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini Islasmkoj zajednici „daje ovlaštenje u postupku tumačenja vjere, što je ujedno utvrđena obaveza javne vlasti da takva tumačenja prihvata, ukoliko nisu u suprotnosti sa drugim propisima.
Tumačenje vjere ne podrazumijeva samo obredni dio, što je uglavnom u dosadašnjoj praksi poimano da su vjerske zajednice u svom djelovanju izvan javnih ovlaštenja, odnosno da se tumačenje naučavanja i tradicije, odnosi na cjelokupno djelovanje vjerske zajednice u okviru same zajednice.
Nemoguće je provesti ostvarenje slobode vjere, ako se ograničavaju djelatnosti koje su dozvoljene zakonom ili su kao specifične pojave definisane zakonom ili podzakonskim aktima, kao što je Zakon o posebnoj zaštiti sakralnih objekata i sakralnih prostora.
Na ovaj način su data javna ovlaštenja u tumačenju vjere „u skladu s vlastitim propisima, naučavanjima, vjerama, tradicijama i praksom“. Ova fetva je obavezujuća u pravnoj komunikaciji u dijelu tumačenja „vlastitog naučavanja“, pa svako neprihvatanje sadržaja fetve kao pravnog stajališta u vremenu i uslovima u kojima je nastala, povlači čin sprečavanja prava na slobodu vjeroispovijesti. Česta pojava je upravljanje sakralnim prostorima (muslimanskim mezarjima) od strane lokalnih zajednica koje su upisane u evidencijama vlasnika i posjednika, čime se uspostavila praksa osporavanja prava vjerskoj zajednici na upravljanje sakralnim prostorima, smatrajući da su izvršeni upisi prioritetniji u odnosu na sam sadržaj nekretnine koja je u naravi sakralni prostor, a koji se ne može koristiti mimo saglasnosti o načinima korištenja koji nisu u suprotnosti sa „vlastitim propisima, naučavanjima, vjerama, tradicijama i praksom.“
