Kad "Srna" 'otkriva': Objavili brutalne laži

Vijest koju je 8. augusta objavila novinska agencija Srna, a potom prenio niz medija u Bosni i Hercegovini i regionu, predstavila je jednu pravno-političku tezu kao navodnu potvrdu Univerziteta Harvard: svi zakoni koje su u BiH nametali visoki predstavnici međunarodne zajednice su ništavni jer visoki predstavnik nikada nije imao zakonodavna ovlaštenja.

Već sam način na koji je informacija predstavljena, međutim, stvara pogrešan utisak o tome ko je napisao sporni tekst i kakav je njegov stvarni status.

Rad na koji se Srna poziva objavljen je 3. augusta u online dodatku „Per Curiam“ časopisa Harvard Journal of Law & Public Policy. Naslov rada je „Bosna i Hercegovina: Šta je u interesu američkog naroda?“.

Autori su Joseph E. Schmitz i Brian T. Kennedy. Ni jedan od njih nije profesor Harvarda niti je riječ o zvaničnim predstavnicima tog univerziteta.

Drugim riječima, činjenica da je njihov tekst objavljen u publikaciji povezanoj sa studentskim pravnim časopisom na Harvardu ne znači da je „Harvard potvrdio“ njihove zaključke.

To je posebno važno jer su upravo njihovi zaključci u medijskim prenošenjima predstavljeni kao nesporna činjenica.

Od pravnog eseja do „potvrde Harvarda“

Schmitz i Kennedy u svom radu iznose vlastitu interpretaciju Dejtonskog ustava, međunarodnog prava i uloge visokog predstavnika. Oni tvrde da Aneks 10 Dejtonskog sporazuma nije visokom predstavniku dao zakonodavnu vlast te osporavaju pravni osnov za nametanje zakona korištenjem bonskih ovlasti.

To jeste njihov stav.

Ali između tvrdnje „dvojica autora smatraju da visoki predstavnik nije imao zakonodavna ovlaštenja“ i tvrdnje „Harvard je potvrdio da su svi nametnuti zakoni ništavni“ postoji ogromna razlika.

Upravo je ta razlika nestala u naslovu Srnine vijesti.

Dodatno, „Per Curiam“ nije publikacija u kojoj Harvard kao institucija donosi pravne odluke. Riječ je o online dodatku pravnog časopisa koji vode studenti Pravnog fakulteta Univerziteta Harvard i u kojem se objavljuju kraći autorski tekstovi o aktuelnim pravnim i ustavnopolitičkim pitanjima.

Zbog toga objavljivanje nekog rada u toj publikaciji ne znači da Harvard kao institucija stoji iza svake njegove pravne ili političke teze.

Ko su Schmitz i Kennedy?

Ni biografski podaci autora ne odgovaraju slici koja je stvorena naslovima o „pravnicima sa Harvarda“.

Joseph E. Schmitz je pravnik koji radi u kompaniji PACEM Solutions, dok je Brian T. Kennedy predsjednik American Strategy Groupa i povezan je s konzervativnim Claremont Instituteom.

Njihov rad, osim pravne argumentacije, ima i vrlo izražen politički kontekst.

Autori se ne zadržavaju samo na pitanju ovlasti visokog predstavnika. U radu iznose i širu viziju odnosa Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini, pri čemu posebno pozitivno predstavljaju Milorada Dodika i njegovu politiku.

Dodik je u njihovoj interpretaciji prikazan kao političar koji se suprotstavlja politikama Evropske unije i ranijih američkih administracija, dok se njegova saradnja sa sadašnjom američkom administracijom predstavlja kao potencijalno važna za američke interese.

Tu se dolazi do dijela priče koji je izostavljen iz Srninog predstavljanja.

Od bonskih ovlasti do američkih interesa u Rs

Schmitz i Kennedy svoju argumentaciju o visokom predstavniku povezuju sa širom tvrdnjom o tome kako bi Washington trebao gledati na BiH.

U njihovom radu posebno mjesto zauzima pitanje prirodnih resursa. Autori tvrde da Rs raspolaže značajnim nalazištima kritičnih minerala koji su važni za američku industriju i odbrambeni sektor.

U tom kontekstu navode da bi podrška Donalda Trumpa Dodiku mogla otvoriti prostor za partnerstvo Sjedinjenih Američkih Država sa Rs u vezi sa strateškim resursima.

Taj element je izuzetno važan za razumijevanje cijelog rada, jer pokazuje da tekst nije samo pravna analiza bonskih ovlasti. On je istovremeno politički tekst koji američkoj administraciji pokušava ponuditi određenu viziju američkog interesa u BiH.

U Srninom izvještaju, međutim, fokus je gotovo potpuno prebačen na zaključak o navodnoj ništavnosti zakona koje su nametali visoki predstavnici.

Šta zapravo piše u Dejtonskom ustavu?

Jedan od temelja argumentacije autora jeste tvrdnja da institucije BiH mogu imati samo one nadležnosti koje su im izričito dodijeljene Ustavom.

Ustav BiH zaista propisuje da funkcije i ovlaštenja koja nisu izričito dodijeljena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.

Ali taj princip nije jedina odredba člana III Ustava.

U istom članu predviđeno je da BiH može preuzeti i druge nadležnosti kada se entiteti o tome dogovore, kao i kada je riječ o poslovima potrebnim za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog statusa države.

Na toj osnovi, uz političke sporazume i odluke domaćih institucija, tokom godina izgrađen je veliki dio današnjeg državnog institucionalnog sistema.

Zato se ustavna odredba o podjeli nadležnosti ne može jednostavno izvući iz konteksta i koristiti kao konačan dokaz da su sve institucije i zakoni koji nisu postojali neposredno nakon Dejtona automatski neustavni.

Bonske ovlasti nisu izmislili mediji

OHR je uspostavljen Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma kao institucija zadužena za nadgledanje civilne implementacije mira.

Aneksom 10 visokom predstavniku data je uloga konačnog autoriteta za tumačenje sporazuma u oblasti civilnog provođenja mira.

Nakon toga, na konferenciji Vijeća za implementaciju mira u Bonnu 1997. godine, dodatno su razrađeni instrumenti kojima je visoki predstavnik mogao reagovati kada domaće institucije nisu bile u stanju provesti obaveze iz mirovnog sporazuma.

Upravo iz tih odluka nastale su takozvane bonske ovlasti.

Visoki predstavnici su ih potom koristili i za donošenje odluka sa zakonskim učinkom, ali i za smjene domaćih zvaničnika.

Schmitz i Kennedy osporavaju pravni temelj takvog djelovanja. Međutim, njihova interpretacija ne postaje automatski pravna činjenica zato što je objavljena u studentskoj publikaciji vezanoj za Harvard.

Problem je i „citat“ iz Povelje UN-a

Srna se u tekstu poziva i na navodni citat iz Povelje Ujedinjenih naroda o samoopredjeljenju i pravu da zakone donose isključivo oni koji su za to ovlašteni.

Međutim, takva formulacija nije citat iz Povelje UN-a.

Povelja zaista govori o samoopredjeljenju naroda, ali se navedena rečenica ne nalazi u dokumentu u obliku u kojem je predstavljena u Srninom tekstu.

Time je čitaocu ponovo ponuđen utisak da međunarodni pravni dokument direktno potvrđuje zaključak autora o nelegitimnosti bonskih ovlasti, iako se radi o njihovoj interpretaciji odredbi međunarodnog prava.

Schmitzov susret s Dodikom dodatno otvara politički kontekst

Posebnu pažnju privlači i veza jednog od autora sa političkim krugovima u Rs.

Joseph E. Schmitz je u januaru ove godine boravio u Banjoj Luci zajedno s Rodom Blagojevichem, američkim lobistom angažovanim za interese Vlade Rs. Tokom te posjete Schmitz i Blagojevich sastali su se s Miloradom Dodikom.

Zbog toga je prilikom čitanja njihovog rada važno imati na umu da tekst ne predstavlja izolovanu akademsku raspravu o ustavnom pravu BiH, nego i politički dokument koji zagovara određeni pogled na buduće odnose Washingtona, Sarajeva i Banje Luke.

Upravo zato naslov kojim se tvrdi da je „Harvard potvrdio“ ništavnost zakona visokih predstavnika predstavlja mnogo više od običnog skraćivanja sadržaja.

On čitaocu sugerira institucionalni autoritet koji autori teksta nemaju.

Šta je, dakle, stvarno objavljeno?

Objavljen je tekst dvojice američkih autora u studentskom online dodatku pravnog časopisa povezanog s Harvardom.

U tom tekstu oni zastupaju stav da visoki predstavnik nije imao zakonodavna ovlaštenja i da bi zakone koje su nametali visoki predstavnici trebalo smatrati nevažećim.

To je političko-pravna argumentacija autora.

Nije objavljena odluka Harvarda. Nisu se oglasili profesori Harvarda u ime univerziteta. Nije riječ o presudi međunarodnog suda. A tvrdnja da je Povelja UN-a izričito potvrdila takav zaključak također ne odgovara njenom stvarnom sadržaju.

Zato je mnogo preciznije reći da su dvojica američkih autora, čiji je tekst objavljen u studentskoj pravnoj publikaciji povezanoj s Harvardom, iznijela stav da su bonske ovlasti i zakoni koje su nametali visoki predstavnici pravno nelegitimni.

Sve ostalo – posebno tvrdnja da je „Harvard potvrdio“ da su ti zakoni ništavni – predstavlja interpretaciju i medijsko uokviravanje njihovog rada, a ne stav Univerziteta Harvard.