Jutarnji list uradio je detaljnu analizu nekoliko "non-papera" koji se tiču Bosne i Hercegovine i zapadnog Balkana.
Evo šta piše:
Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednog pomeranskog grenadira – navodno je rekao njemački, “željezni” kancelar Otto von Bismarck. Koji se u konačnici ipak morao baviti Balkanom na Berlinskom kongresu 1878. godine. Njegove riječi, čini se, ipak i dalje odjekuju Zapadom.
U njemačkim se medijima prije koji mjesec pojavilo stajalište koje daje konture izglednog pogleda Berlina nakon izbora u septembru ove godine prema Balkanu, parafrazirano: “Lideri zapadnog Balkana smatraju da Angela Merkel i drugi zapadni čelnici ustaju svakog jutra samo s jednom mišlju na pameti – kako riješiti BiH, odnose Srbije i Kosova, pristupanje regiji EU”.
Autori ove teze s pravom navode da takav, nadrealistični pogled na svijet, u određenoj mjeri kreira pogrešne političke zaključke u Beogradu, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Skoplju… Zapadni Balkan u trenutnim geopolitičkim odnosima snaga gotovo pa da odgovara Bismarckovoj tezi. Zemlje s malim brojem stanovnika (i Srbija je manja od Češke), slabom privredom, ozbiljnim demokratskim nedostacima, pogrešnom slikom svoje važnosti.
Kad je 1990. godine izbila kriza, govorilo se o krahu Jugoslavije, sada se također koristi teza o “konačnom završetku jugoslavenske krize”, što, čini mi se, donekle zastire širu sliku. Radije bih to zvao konačnim raspletom raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, dvaju moćnih sila koje su prostor držale pod kakvom-takvom kontrolom. One dvije propadaju jer Prvi svjetski rat uništava evropska carstva, a evropski lideri vide ideju Jugoslavije kao model rješenja za Balkan nesvjesni brojnih suprotstaveljnih silnica koje haraju prostorom.
Potpuno su zanemarili očekivani razvoj ekspanzionističke politike dviju novih, nacionalnih država, nakon Berlinskog kongresa koji će dovesti do rata 1885. godine i poraza koji je Bugarska nanijela Srbiji kod Slivnice. Sofija i Beograd ostat će interesno suprotstavljeni i zbog želje za kontrolom vardarske Makedonije, danas Sjeverne Makedonije. Tenzije u njihovim odnosima ne ublažava ni pravoslavno bratstvo. Bolje rečeno, dodatno ih raspiruje.
Brojni interesi
I zato će se prva Jugoslavija raspasti kad konačno do kraja nestane postversajski poredak, a druga kad nestane bipolarni, hladnoratovski poredak. Oba puta u krvi.
Gledajući s pozicije raspada dvaju carstava, interesi koje na Balkanu ima Mađarska mogu se preciznije objasniti. Budimpešta gleda rasplet krize kao mogući pretekst revizije Trianonskog sporazuma. Turska smatra da ima založno pravo na BiH i Sandžak (na Berlinskom kongresu ostao pod kontrolom sultana) posebno sada kad je, reći će antiislamistički krugovi, gradnjom džamije u Ljubljani “zelena transverzala povučena od Beča, preko Sarajeva, do Carigrada (Istanbula)”.
Rusija je uvijek “pravoslavnu vertikalu” (od Atine do Moskve) navodila kao razlog za svoj balkanski angažman. Jedino je Kina nova u priči. Njoj, kao i Rusiji, Balkan služi kao prostor za destrukciju evropske politike. Turska ima i neke konstruktivne ideje koje su zbog jačanja islamizma u njezinoj politici dobile negativnu konotaciju.
Nakon Dejtona, a zaključno s Ohridskim sporazumom 2001., kojim je prekinut sukob Albanaca i Makedonaca, uspostavljen je poredak na zapadnom Balkanu koji je bio posljedica tadašnjeg globalnog, unipolarnog. Dejton, Kumanovo (kraj rata na Kosovu) i Ohrid vodili su Amerikanci.
Kako se nakon globalne financijske krize unipolarni poredak počeo rastakati, tako ga je slijedio i poredak na zapadnom Balkanu, kao i u dva prijašnja kraha međunarodnih poredaka. U ovoj je regiji bilo očito američko povlačenje iz uloge globalnog policajca.
U takvom okruženju u svim državama jačaju nacionalističke snage – u BiH na nivou tri konstitutivna naroda – proces koji je katalizirala financijska kriza. EU regiji odriče skoru evropsku budućnost, ostaje samo perspektiva, a nacionalisti se ukopavaju.
Situacija daje naslutiti da bi mogla postati haotična. Ali, zbog toga se nitko na globalnoj razini ne uzbuđuje. O budućnosti globalnih odnosa odlučuje se na Pacifiku; kako onda očekivati da se veliki igrači bave odnosima među narodima u BiH? Zapadni je Balkan globalno irelevantan. Ako i dođe do sukoba, ostat će limitiran jer je krizni prostor okružen članicama NATO-a.
Kad je postalo jasno da će se Osmansko Carstvo raspasti, Britanac i Francuz su sjeli i počeli crtati karte. Koje su nam ostavile Bliski istok kakav je danas. Bivša američka administracija počinila je kardinalnu pogrešku kad je na Balkanu u opticaj stavila pitanje “korekcije granica” ili “razmjene teritorija” između Kosova i Srbije. Duh je bio pušten iz boce.
Ako SAD i EU i nisu zainteresirani za regiju, ima onih koji jesu. Čekali su u busiji da vide kako će se nova američka administracija postaviti prema Balkanu i dobili pismo predsjednika Joea Bidena koji poziva na uzajamno prizanje Srbije i Kosova. Ništa novo.
I tada se počinju pisati non-paperi. Tri ukupno za koje znamo.
Samo za jedan su nam poznati svi podaci. Onaj koji je Gordan Grlić Radman, hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova, predstavio ministrima vanjskih poslova EU na sastanku 22. marta. I koji je dobio podršku Slovenije, Mađarske, Bugarske, Grčke i Cipra. Nedugo zatim mediji u BiH objavili su da postoji još jedan non-paper, koji govori o unutarnjem preuređenju BiH.
Slovenski će ga portal necenzurirano.si, koji je u ratu s premijerom Janezom Janšom, objaviti 15. aprila i navesti da ima potvrđene informacije da je upravo Janša, u suradnji s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom, autor tog papira. Dotad se i previše nagađalo o sadržaju. Prošlog je utorka, pak, prištinski dnevni list Koha Ditore objavio treći dokument, također non-paper, u kojem se navodi da je riječ o njemačko-francuskoj inicijativi za rješavanje kosovskog pitanja.
Za bolje razumijevanje konteksta potrebno je pokušati uspostaviti hronologiju pojave pisanih materijala kako bismo pokušali ocrtati razvoj procesa. Hrvatska je za predsjedanja Unijom u prvoj polovini prošle godine kao vrhunac planirala veliki skup EU – zapadni Balkan u Zagrebu. Ideja je zbog pandemije propala i pretvorila se u videokonferenciju. Njemačka se kao predsjedavajuća bavila budžetom i planom oporavka EU te pregovorima s Kinom o Sveobuhvatnom sporazumu o ulaganju.
Slovenski predsjednik Borut Pahor, koji je u dobrim odnosima s Janšom, 5. ožujka posjećuje Sarajevo i razgovara s tri člana Predsjedništva. I na tom sastanku, kako je obznanio Željko Komšić, navodni predstavnik Hrvata u Predsjedništvu, postavlja pitanje kako bi oni reagirali na miran razlaz triju konstitutivnih naroda, “o čemu se priča u Briselu”. Komšić i Šefik Džaferović, predstavnik Bošnjaka, tomu se protivi, a srpski predstavnik Milorad Dodik to oduševljeno prihvaća. Jer, to je potvrda njegove politike prema BiH.
Signali iz Vašingtona
Iz toga se može zaključiti da je Pahor razgovarao na temelju non-papera Janše i Orbana koji je dostavljen Briselu i Vašingtonu, kako u njemu stoji, i nastao je vjerovatno u drugoj polovici februara. Hrvatski je dokument pokušaj da se upozori na opasnost koju predstavlja raspad BiH i promjene granica, a 31. marta američki državni sekretar Antony Blinken šalje pismo Predsjedništvu BiH u kojem se zalaže za teritorijalni integritet.
Što je gotovo pa neupitna reakcija Vašingtona na slovensko-mađarski non-paper o kojem se u Briselu, što je Jutarnjem potvrđeno, raspravljalo, i to ozbiljno. Treći, navodni njemačko-francuski dokument komplementaran je Janšinu i Orbanovu, a kao sugovornika srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću navodi Aljbina Kurtija. Izbori na Kosovu bili su 15. februara, vlada je formirana 22. marta, dakle u tom je razmaku nastao i ovaj dokument, vjerovatno početkom marta.
Dakle, kad je Vašington signalizirao da se ne kani baviti Balkanom, Orban je odlučio zatalasati uz Janšino sekundiranje, a u EU se iskristalizirala ideja rješavanja Kosova. BiH ih ne zanima. Blinken upozorava da nema promjene granica.
Non-paper Janša – Orban je najopasniji. Vraća se retorici 19. stoljeća i pitanju rješavanja nacionalnih pitanja, hrvatskog, srpskog i albanskog, bez kojih ne može biti riješena jugoslavenska kriza. I navodi Tursku kao primjer zemlje koja je, zbog takve situacije, uspjela ojačati utjecaj u BiH i Sjevernoj Makedoniji (ne spominju Albaniju ni Sandžak). Ni riječi o utjecaju Rusije i Kine.
