Smrt Ratka Mladića i počasti koje su mu nakon toga iskazane u Srbiji nisu samo još jedna epizoda sukoba oko ratne prošlosti, nego upozorenje da bitka za interpretaciju ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije nije završena, piše italijanski portal La Firenze che Vorrei u opširnoj analizi objavljenoj danas.
Tekst autorice Nadije Fondelli objavljen je pod naslovom „Ratko Mladić heroj za mlade Srbe: Na Balkanu rat devedesetih nikada nije završen“, a kao posebno zabrinjavajući fenomen ističe odnos dijela mlađih generacija u Srbiji prema Mladiću.
Portal se poziva na istraživanje koje je ranije citirao španski El País i navodi podatak da više od 70 posto ispitanih Srba Mladića smatra herojem. Autorica upravo taj podatak smatra značajnijim od državnih i vojnih počasti koje su pratile njegovu sahranu.
„Čovjek osuđen za genocid umire u međunarodnom zatvoru, a veliki dio novih generacija njegove zemlje ne smatra ga samo jednim od svojih generala nego ga i dalje vidi kao heroja“, navodi se u analizi.
Mladić je pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.
Italijanski portal ocjenjuje da problem više nije samo odnos prema prošlosti ukoliko generacije koje rat nisu doživjele preuzimaju političke i nacionalne narative nastale tokom njega.
Mladićeva smrt, navodi autorica, pokazala je da pravosnažne presude međunarodnih sudova nisu bile dovoljne da uklone političke i identitetske mitove izgrađene oko osuđenih ratnih zločinaca.
Posebnu pažnju analiza posvećuje Bosni i Hercegovini, koju opisuje kao zemlju u kojoj je neuspjeh poslijeratnog pomirenja možda najočigledniji.
Autorica smatra da je Dejtonski sporazum zaustavio rat, ali da nije stvorio zajednički odnos prema njegovoj prošlosti. Kao jedan od primjera navodi odnos prema Mladiću u entitetu Rs.
„Ime Mladića u ovom dijelu Bosne nije samo sjećanje, ono je još uvijek politika“, piše italijanski portal.
Analiza podsjeća na veličanje Mladića u dijelu srpske javnosti i poruke političara među kojima navodi Milorada Dodika i Vojislava Šešelja, nasuprot reakcijama žrtava i preživjelih u Bosni i Hercegovini koji su nakon njegove smrti ponovo podsjetili na zločine za koje je pravosnažno osuđen.
Međutim, autorica upozorava da bi bilo pogrešno problem historijskog revizionizma posmatrati isključivo kroz Srbiju.
Posebno se bavi Hrvatskom i odnosom prema ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Navodi da je relativiziranje karaktera ustaškog režima posljednjih godina ponovo postalo političko i društveno pitanje te upozorava na sličan obrazac u kojem vlastite žrtve postaju centralni dio nacionalnog sjećanja, dok se odgovornost za zločine počinjene u ime vlastite zajednice potiskuje ili relativizira.
Analiza se bavi i Slovenijom, Kosovom, Crnom Gorom i Sjevernom Makedonijom, naglašavajući da svaka od država nastalih raspadom Jugoslavije ima vlastiti odnos prema zajedničkoj prošlosti.
Za Kosovo autorica ocjenjuje da prošlost nije samo pitanje sjećanja nego i aktuelne geopolitike, jer Beograd i Priština rat 1998. i 1999. godine i danas posmatraju kroz gotovo potpuno suprotstavljene nacionalne narative.
Crna Gora suočena je s unutrašnjim sporovima oko crnogorskog i srpskog identiteta, dok su u Sjevernoj Makedoniji identitetska pitanja snažno povezana s odnosima s Bugarskom i Grčkom te položajem Albanaca.
Autorica smatra da je zajednički problem cijelog postjugoslavenskog prostora „renacionalizacija sjećanja“ – proces u kojem se zajednička prošlost ponovo interpretira prvenstveno kroz nacionalne identitete.
„Svaka zemlja napravila je vlastiti fotografski album rata, sa svojim mučenicima, svojim herojima, svojim žrtvama i često svojim počiniocima“, ocjenjuje se u tekstu.
Portal zbog toga pitanje Mladićeve glorifikacije ne smatra isključivo balkanskim problemom nego evropskim pitanjem.
Posebno upozorava na generacije rođene nakon ratova, koje nisu bile ni u Srebrenici ni u opkoljenom Sarajevu, nisu bile izbjeglice niti su neposredno doživjele raspad Jugoslavije, ali nasljeđuju interpretacije tih događaja.
„Nacionalizam je pronašao novo bojno polje: sjećanje“, jedna je od ključnih ocjena analize.
Autorica smatra da najveća opasnost danas nije nužno povratak ratova kakvi su vođeni devedesetih, nego povratak političke i društvene kulture koja ih je omogućila – uvjerenja da je vlastiti narod uvijek žrtva, da su vlastite žrtve važnije od tuđih i da osuđeni ratni zločinac može postati heroj ako se njegova prošlost posmatra isključivo kroz nacionalnu pripadnost.
„Rat može završiti mirovnim sporazumom, polaganjem oružja i smrću njegovih protagonista. Ali ako njegovi mitovi prežive u novim generacijama, onda rat zapravo još nije završen“, zaključuje italijanska analiza.
