Turski Daily Sabah objavio je danas, 16. septembra, opširnu analizu autora Issama Chehadatija o Bosni i Hercegovini, genocidu, veličanju ratnih zločinaca, političkoj upotrebi historije i naslijeđu Alije Izetbegovića.
Tekst pod naslovom „Ashes of politics and the preservation of memory“ objavljen je u 11.23 sati, a povod za analizu je sahrana Ratka Mladića početkom septembra i reakcije koje je izazvalo njegovo veličanje nakon smrti.
Chehadat na početku piše da Balkan iz krize u krizu pokazuje kako njegova geografija „nosi sjećanje koje nikada ne spava“. Sahrana Mladića, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, prema autoru, ponovo je otvorila ranu za koju se mislilo da je zarasla.
Posebno ukazuje na osude koje su nakon Mladićeve sahrane i njegovog predstavljanja kao heroja stigle iz međunarodne zajednice, a naročito iz Turske.
Za Chehadatija te reakcije nisu bile samo odgovor na jedan događaj.
„Veličanje ratnih zločinaca nije samo uvreda sjećanju; ono također pokazuje da tenzije nikada nisu istinski riješene, već samo zamrznute“, navodi autor.
U analizi se potom vraća nekoliko decenija unazad, pokušavajući objasniti kako su društva bivše Jugoslavije stigla do ratova devedesetih godina.
Jugoslavija Josipa Broza Tita, piše Chehadat, bila je izgrađena oko slogana „bratstva i jedinstva“, političkog principa kojim se šest republika i različite nacionalne zajednice pokušalo povezati u jedinstvenu državu i identitet.
Međutim, prema njegovoj ocjeni, taj politički koncept nije mogao zamijeniti stvarni proces pomirenja.
Umjesto rješavanja historijskih sukoba, tvrdi autor, stare rane bile su administrativno potisnute i zamrznute, stvarajući privid mira. Takvo stanje trajalo je do teške ekonomske krize osamdesetih godina, kada su na površinu izašli problemi jugoslavenske države.
Chehadat navodi da su tadašnje političke elite neuspjeh države i ekonomski slom pokušavale prikriti radikalnom nacionalističkom retorikom, posebno u vrijeme uspona Slobodana Miloševića.
Jedan od primjera političke upotrebe historije koji autor posebno razmatra jeste Kosovska bitka iz 1389. godine.
Prema njegovom tumačenju, događaj star stoljećima politički je oživljen kao da se dogodio neposredno prije raspada Jugoslavije, a historijski narativ o žrtvi prenesen je na tadašnje političke odnose.
Bosanski muslimani, navodi Chehadat, predstavljani su kroz sliku „Turčina osvajača“ kojem se treba osvetiti.
Autor to opisuje kao politički inženjering kojim je kolektivno sjećanje iskorišteno da bi se pažnja skrenula s neuspjeha vlasti, ekonomskog propadanja države i njene nesposobnosti da građanima osigura dostojanstven život.
Chehadat potom pokušava objasniti kako takva politika može proizvesti nasilje.
Izdvaja dva mehanizma.
Prvi naziva transgeneracijskom traumom, u kojoj zajednica prihvata osjećaj trajne historijske žrtve i na osnovu njega sebi daje moralno opravdanje za preventivno nasilje.
Drugi je razvodnjavanje odgovornosti, odnosno proces u kojem individualna krivica nestaje iza pojmova nacionalne dužnosti i poslušnosti naređenjima.
U takvoj atmosferi, piše autor, komšija postaje špijun, dok se čak i dijete može početi posmatrati kao buduća biološka prijetnja.
Chehadat smatra da bi današnje generacije trebalo jasno odvojiti od generacija koje su učestvovale u ratovima i činile zločine.
Kao primjer navodi Srbiju, za koju tvrdi da je trebala graditi generacije sposobne suočiti se s vlastitom historijom i prihvatiti da je Ratko Mladić dio te historije, ali istovremeno i ratni zločinac koji ne zaslužuje veličanje.
Osuda zločina, naglašava, ne predstavlja osudu cijelog naroda.
Istovremeno, pripadnost određenom narodu ne može biti opravdanje za oslobađanje njegovih pripadnika od odgovornosti niti za veličanje osuđenih ratnih zločinaca.
Chehadat smatra da je upravo država odgovorna za izgradnju kulture sjećanja koja priznaje zločin, ali ne prenosi krivicu na generacije koje ga nisu počinile.
U nastavku analize Daily Sabah se detaljnije bavi ratom protiv Bosne i Hercegovine.
Operacije Vojske Rs pod Mladićevom komandom Chehadat ne opisuje samo kao vojne operacije, nego kao projekat zasnovan na dva paralelna procesa brisanja.
Prvi je, prema njegovom tumačenju, kulturno brisanje – spaljivanje biblioteka te uništavanje džamija, mostova i drugih tragova historijskog i kulturnog identiteta.
Drugi je fizičko ili biološko uništavanje stanovništva, koje je kulminiralo ubijanjem muškaraca i dječaka.
Sarajevo i Srebrenicu autor posmatra kao primjere krajnjeg oblika demografskog inženjeringa, odnosno pokušaja da se etnička struktura određenog prostora promijeni nasiljem i ubijanjem njegovih stanovnika.
Chehadat se ne zadržava samo na zločinima Vojske Rs.
Posebno se osvrće i na rat između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine 1993. i 1994. godine.
Kao simbol tog sukoba izdvaja rušenje Starog mosta u Mostaru.
Prema njegovoj interpretaciji, granatiranjem i rušenjem Starog mosta nije napadnut samo vojni cilj. Most je bio kulturni simbol, a njegovo uništavanje autor posmatra kao pokušaj uklanjanja osmanskog naslijeđa i njegovog brisanja iz historijskog pamćenja Mostara.
Upravo u tom dijelu analize Chehadat uvodi Aliju Izetbegovića, kojem posvećuje značajan dio teksta.
Opisuje ga kao rijetku kombinaciju intelektualnog i političkog lidera koji je tokom rata insistirao da se borba vodi bez napuštanja civilizacijskih i moralnih principa.
Prema Chehadatiju, Izetbegović nije dozvoljavao uništavanje vjerskih objekata niti napade na srpske i hrvatske civile kao osvetu za zločine počinjene nad Bošnjacima.
Autor potom njegovu ratnu politiku povezuje s odlukom da 1995. godine prihvati Dejtonski mirovni sporazum.
Chehadat tvrdi da je Izetbegović bio prisiljen prihvatiti težak i gorak mir kako bi zaustavio krvoproliće i spriječio daljnje uništavanje svog naroda.
Prihvatanje Dejtona opisuje kao racionalan izbor kojim je oružana borba završena, a borba za pravdu prebačena na politički i pravni teren.
Daily Sabah potom Bosnu i Hercegovinu smješta u širi regionalni i geopolitički kontekst.
Chehadat smatra da se BiH ne može posmatrati odvojeno od političkih odnosa na Balkanu, a posebno razmatra ulogu Turske.
Tursku politiku prema Bosni i Hercegovini ne predstavlja kao rezultat emocija, već kao strukturiranu politiku zasnovanu na tri faktora.
Prvi je historijski.
Stoljeća osmanskog prisustva, navodi autor, ostavila su na Balkanu snažno arhitektonsko, vjersko i kulturno naslijeđe.
Drugi faktor je demografski i identitetski. Chehadat ukazuje na veze Bošnjaka sa savremenim turskim i islamskim identitetom.
Treći je strateški položaj Bosne i Hercegovine, koju opisuje kao važnu tačku regionalne ravnoteže na zapadnom Balkanu.
Istovremeno upozorava da se u regionu stvaraju novi odnosi snaga.
Srbija, prema njegovoj analizi, postaje prostor vanjskih utjecaja koji se prepliću sa separatističkim projektima.
Takva polarizacija, smatra Chehadat, ne doprinosi stabilnosti.
Naprotiv, Balkan pretvara u prostor geopolitičkog nadmetanja i održava stare političke i društvene rane otvorenim.
Autor se potom ponovo vraća Mladićevoj sahrani.
Za njega je način na koji je dio javnosti reagirao na njegovu smrt dokaz da političko zamrzavanje sukoba ne znači da je došlo do njegovog stvarnog prevazilaženja u društvu.
U tom kontekstu Chehadat navodi i Evropsku uniju, tvrdeći da je zaprijetila obustavljanjem pristupnih pregovora sa Srbijom i time ponovila princip prema kojem su veličanje ratnih zločinaca i negiranje masakara suprotni evropskim vrijednostima mira.
Veliki dio završnog dijela analize posvećen je upravo kulturi sjećanja.
Chehadat smatra da je očuvanje sjećanja na počinjene zločine i njihove žrtve jedan od osnovnih uslova da se oni ne ponove.
Među instrumentima koje navodi jesu kažnjavanje negiranja genocida i uspostavljanje mjesta sjećanja koja historijske činjenice mogu zaštititi od političkih interesa, manipulacija i pokušaja njihovog prekrajanja.
Ali istovremeno pravi jasnu razliku između očuvanja sjećanja i prenošenja kolektivne krivice.
Sjećanje bi, prema njegovom stavu, trebalo obrazovati generacije koje rat nisu doživjele, a ne opterećivati ih odgovornošću za zločine koje nisu počinile.
U posljednjem dijelu teksta Chehadat se ponovo vraća političkoj i filozofskoj misli Alije Izetbegovića.
Navodi da iz Izetbegovićeve perspektive genocid nije samo politički zločin nego egzistencijalni grijeh počinjen protiv dostojanstva koje je Bog dao čovjeku.
Poziva se i na Izetbegovićevu knjigu „Moj bijeg u slobodu“, ističući njegovo kategoričko odbacivanje neutralnosti pred nepravdom.
Iz takvog pogleda Chehadat izvodi i svoj odnos prema današnjem veličanju ratnih zločinaca.
Glorifikacija ratnog zločinca, prema njemu, nije samo još jedno političko mišljenje. Ona predstavlja svrstavanje uz zlo i odustajanje od jasne moralne razlike između zločina i njegove žrtve.
Autor to opisuje kao dvostruku nepravdu: prema žrtvama, čije se dostojanstvo negira ili umanjuje, i prema generacijama rođenim nakon rata, kojima se ponovo prenose obrasci osvete.
Upravo zbog toga Chehadat smatra da sjećanje na genocid i druge ratne zločine ne smije služiti stvaranju nove mržnje.
Njegova funkcija, prema analizi Daily Sabaha, trebala bi biti suprotna – očuvati historijsku istinu, priznati žrtve i spriječiti da politička manipulacija prošlošću ponovo stvori uslove u kojima je nasilje moguće.
