Zoran Stevanović posljednjih mjeseci sve se više nalazi u središtu političkih sukoba u Sloveniji. Od čovjeka koji je nakon parlamentarnih izbora, uz podršku desničarske koalicije, stigao na čelo Narodne skupštine, postao je političar čiji se manevarski prostor, prema analizi slovenskog portala Necenzurirano, ubrzano sužava.
Autor analize Primož Cirman smatra da je za razumijevanje trenutne situacije potrebno vratiti se nekoliko mjeseci unazad, kada se na slovenskoj političkoj sceni pojavio online influencer Aleksandar Repić. Neposredno pred izbore pokrenuta je kampanja protiv Pokreta za slobodu i tadašnjeg premijera Roberta Goloba.
U početku je kampanja izgledala kao spontana pobuna dijela mladih korisnika društvenih mreža protiv etabliranih političkih struktura. Međutim, kako navodi Cirman, kasnije su se pojavile informacije koje su otvorile pitanje političke pozadine cijele akcije i mogućih veza s desničarskom političkom scenom.
Stevanović je tada negirao da se prije početka kampanje sastajao s Repićem.
Danas je, međutim, situacija drugačija. Nakon što je više od 70.000 ljudi potpisalo peticiju kojom se traži Stevanovićeva smjena s mjesta predsjednika Narodne skupštine, pokrenuta je kontrapeticija u njegovu podršku. Na čelu te inicijative nalazi se upravo Repić, osoba s kojom je Stevanović ranije negirao bilo kakvu povezanost prije izbora.
Kontrapeticija otvorila nova pitanja
Cirman ovaj razvoj događaja predstavlja kao jednu od ključnih indikacija za preispitivanje Stevanovićevih ranijih tvrdnji.
Posebnu pažnju autor posvećuje odnosu između Stevanovića i Slovenske demokratske stranke (SDS). Prema njegovoj analizi, njihova saradnja nije počela tek 10. aprila, kada je Stevanović glasovima desničarske koalicije izabran za predsjednika parlamenta.
Teza autora jeste da je između SDS-a i vrha Stevanovićevog političkog pokreta Resni.ca postojao svojevrsni neformalni savez i prije izbora, koji je nakon formiranja vlasti samo dobio otvoreniji oblik.
U tom kontekstu Cirman navodi i niz drugih kontroverzi koje su posljednjih mjeseci povezivane sa Stevanovićem i njegovim političkim okruženjem.
Među njima je i slučaj Borisa Mijiča, zastupnika Resni.ce i bivšeg vlasnika kompanije Progros. Autor navodi da su se na internetu pojavili pokušaji uklanjanja objava koje se odnose na Mijičeve poslovne probleme, uključujući informacije o dugovanjima prema radnicima i državi.
Posebno se spominju fotografije skupocjenog Audija Q8 koji Mijič koristi, a koje su objavljene u okviru ranijih medijskih tekstova.
Cirman u cijelu priču uključuje i Roka Snežiča, kao i pitanje njegovog angažmana u slučaju koji se odnosi na Mijiča. Istovremeno navodi da Stevanović tvrdi da Snežiča ne poznaje, dok, kako piše autor, SDS to ne može tvrditi.
Od političkog uspona do borbe za opstanak
Stevanovićev politički uspon, prema ovoj analizi, nakon aprilskih izbora izgledao je znatno drugačije nego danas.
