Predstojeći izborni ciklus mogao bi donijeti mnogo snažniji zaokret Evrope udesno nego dosadašnji pojedinačni uspjesi nacionalističkih stranaka, ocjenjuje kolumnistica britanskog Guardiana Nathalie Tocci.
Dok jedan predsjednički izbor u SAD može promijeniti pravac cijele države, evropske zemlje do sada su glasale u različitim terminima i birale vlade različitih političkih opredjeljenja. Ta raznolikost ublažavala je posljedice jačanja krajnje desnice. Međutim, približavanje izbora u nekoliko velikih država moglo bi promijeniti takav odnos snaga.
Premijer Španije Pedro Sánchez prošle sedmice raspisao je prijevremene izbore za naredni mjesec, nakon što su konzervativna Narodna stranka, krajnje desni Vox i katalonski separatistički Junts u parlamentu blokirali njegov paket stambenih reformi.
Prema anketama koje navodi autorica, konzervativna i krajnje desna koalicija trenutno ima prednost. Sánchezov izborni rizik mogao bi tako završiti dolaskom Voxa u vlast.
Tokom naredne godine izbore će održati i Francuska, Italija, Poljska, Finska, Grčka, Estonija i Slovačka. Tocci posebno izdvaja četiri velike države: u Italiji bi nacionalistička desnica mogla ostati na vlasti, u Poljskoj se vratiti, a u Francuskoj i Španiji prvi put preuzeti vodeću ulogu u državnoj vlasti.
Evropa se već duže pomjera udesno. U Evropskom parlamentu stranke desnog centra i krajnje desnice mogu okupiti većinu, naročito kada se udružuju protiv klimatskih politika i migracija. Ipak, dosadašnje promjene nisu bile jednako brze i radikalne kao u SAD pod Donaldom Trumpom.
Autorica podsjeća da taj trend nije svugdje jednako snažan. U Nizozemskoj je stranka Geerta Wildersa pretrpjela izborni udarac, dok su liberali ojačali. U Mađarskoj je Viktor Orbán izgubio vlast, a u Švedskoj je opozicioni blok predvođen socijaldemokratama ostvario tijesnu pobjedu.
Drugačiji odnos snaga nastao bi kada bi Marine Le Pen osvojila predsjedničku funkciju u Francuskoj, Giorgia Meloni ostala premijerka Italije uz još desniju koaliciju, Pravo i pravda ponovo preuzeli vlast u Poljskoj, a Vox postao dio vlade Španije.
Takve vlade, zajedno s nekoliko manjih država, ne bi nužno imale kvalificiranu većinu za usmjeravanje politike EU. Međutim, mogle bi formirati blokirajuću manjinu i zaustaviti ambicije dubljeg povezivanja u finansijama, energetici, odbrani i tehnologiji.
Tocci upozorava da posljedice ne bi bile samo pitanje broja glasova. Nacionalistički lideri mogli bi međusobno ohrabrivati i radikalizirati svoje politike, uz podršku Trumpovog pokreta MAGA i utjecaj algoritama tehnoloških platformi.
Ocjenjuje da je umjerenije ponašanje Giorgije Meloni na vlasti dijelom rezultat saradnje s liderima poput Emmanuela Macrona, Donalda Tuska i Sáncheza. Njihova zamjena političarima poput Le Pen, Jarosława Kaczyńskog ili Alberta Núñeza Feijóa, uz podršku lidera Voxa Santiaga Abascala, mogla bi promijeniti i njeno djelovanje.
Dodatni pritisak predstavlja dogovor o narednom sedmogodišnjem budžetu EU. Izostanak sporazuma u narednim mjesecima, prema ocjeni autorice, dodatno bi ugrozio sposobnost Unije da ostvaruje zajedničke ciljeve.
Istovremeno, u Ujedinjenom Kraljevstvu ponovo se otvara pitanje približavanja EU. Tocci navodi da je premijer Andy Burnham javno priznao da je Brexit donio više štete nego koristi i otvorio mogućnost povratka zemlje u Uniju.
