Problem je, dakle, model upravljanja javnim resursima u kojem niko ne odgovara za posljedice nečinjenja.
Kada lokalna zajednica počne krpiti magistralne ceste vlastitim budžetom, to više nije pitanje infrastrukture, već dokaz institucionalnog sloma.
Upravo se to događa u Tuzli. Grad koji uredno puni budžete viših nivoa vlasti bio je primoran izdvojiti 250.000 KM vlastitih sredstava kako bi sanirao najkritičnija oštećenja na Južnoj magistrali, jednoj od najopterećenijih saobraćajnica u Bosni i Hercegovini. Ne zato što je to njegova obaveza, nego zato što je čekanje na nadležne postalo sigurnosni rizik.
Poruka je jednostavna, kada JP Ceste Federacije BiH ne rade svoj posao, lokalne zajednice biraju između dva zla, ili čekati nesreću ili same plaćati ono što Federacija već godinama naplaćuje kroz putarine i akcize.
Južna magistrala u Tuzli nije propala preko noći. Deformacije asfalta, oštećeni kolovoz i opasni uslovi vožnje nastajali su godinama pred očima institucija koje imaju i nadležnost i budžete da intervenišu. Hiljade vozila, uključujući više od 7.000 teretnih dnevno, prolazile su preko ceste koja je postajala infrastrukturna prijetnja. Ipak, reakcije nije bilo.
Kada je Grad Tuzla pokušao intervenisati na magistralnoj cesti kako bi sanirao opasna oštećenja, federalna inspekcija ih je zaustavila uz obrazloženje da nemaju nadležnost. Drugim riječima, lokalna zajednica ne smije popravljati jer je cesta federalna, pa čak ni kada federalni nivo ne popravlja.
I dok Tuzla krpi magistralu kako bi spriječila tragedije, nekoliko desetina kilometara dalje nedavno jeklizište na Ban Brdu praktično odsijeklo stanovnike Teočaka od ostatka kantona. Saobraćaj je bio otežan, autobusi nisu prolazili, građani ostali bez redovne veze sa školama, fakultetima, bolnicama i radnim mjestima. Reakcija je opet zakasnila.
Problem je, dakle, model upravljanja javnim resursima u kojem niko ne odgovara za posljedice nečinjenja, prenose Vijesti.ba
Bosna i Hercegovina istovremeno se nalazi među evropskim državama s najlošijim pokazateljima sigurnosti u saobraćaju. Dok skandinavske zemlje grade sistem po logici da ljudska greška ne smije završiti smrću, u BiH infrastruktura često sama postaje uzrok tragedije. Da stvar bude potpuno apsurdna, novac nije glavni problem. Vozači su kroz akcize i putarine godinama uplatili milijarde konvertibilnih maraka. Problem je što između prikupljenog novca i kvaliteta cesta ne postoji nikakva logična veza. Ako sredstva postoje, zašto su magistrale opasne? Ako postoje izvođači, zašto garancije ne funkcionišu? Ako postoji nadzor, zašto se odgovornost ne vidi?
U svakoj ozbiljnoj državi ovo bi odavno bilo pitanje za revizije, parlamente i tužilaštva. Jer pitanje nije što rupa postoji, nego ko je godinama gledao tu rupu, imao budžet da je popravi i odlučio da ne reaguje. JP Ceste FBiH ne mogu ostati nijemi administrator kilometara papira dok kilometri cesta propadaju. Upravljanje infrastrukturom nije birokratska funkcija nego direktna odgovornost za ljudsku sigurnost.
