U vremenima kada je Crkva oltare nerijetko pretvorila u političke govornice, a vladajuće elite domoljublje u profitabilan biznis sa smećem i bezimenim kostima, slobodni glasovi djeluju kao dragocjena rijetkost. Jedan od rijetkih koji hrabro odbija šutjeti pred kolektivnim sljepilom jest bosanski franjevac, teolog i direktor IMIC-a "Zajedno" u Sarajevu, fra Drago Bojić.
Dok se Bosna i Hercegovina priprema za još jedan izborni ciklus u kojem se po ko zna koji put pale nacionalni alarmi i prijeti raspadima ili trećim entitetima, Bojić jasno dijagnosticira uzroke opšte društvene paralize i političkog mazohizma u kojem građani iznova biraju vlastite ugnjetače.
Egzistencijalna mizerija pod sjenom identitetskih strahova
Govoreći za Novosti o apsurdu u kojem građani podnose katastrofalno socijalno stanje, male penzije i korupciju, a potom masovno glasaju za iste političke aktere, Bojić ističe da su na ovim prostorima emocije potpuno potisnule razum.
„Izgleda da je puno važnije kakve stavove političari imaju o identitetskim pitanjima nego o egzistencijalnim i socijalnim. Tu su izvori političkog mazohizma, kolektivne sluđenosti i potpune odsutnosti samopoštovanja. Ništa tako ne može mobilizirati i ujediniti određeni kolektiv kao zajednički strah ili zajednička mržnja.“
Dodaje da je pojam konstitutivnosti, iako izvorno baština ZAVNOBiH-a koja treba štititi kolektivna prava manjina, danas pretvoren u alat za blokade, dok se s njim bezobzirno manipulira sa svih strana.
„Ondje gdje vladaju strah i mržnja, nema ni pameti ni srca, ni racionalnosti ni solidarnosti. U društvima koja nemaju sentiment za individualna ljudska prava i slobode, raste međusobno nepovjerljivi i pojačavaju se kolektivne mržnje.“
Egokratija Dragana Čovića i lažni kišobran Zagreba
Posebno oštar rez Bojić pravi u analizi hrvatskog političkog korpusa u BiH, gdje se politika HDZ-a i njenog lidera Dragana Čovića nameće kao jedina opcija, dok se narod masovno iseljava.
„Dragan Čović je privatizirao HDZ. Egokratski odlučuje o kadrovskoj politici, kontrolira hrvatske institucije i većinu pozicija koje Hrvatima pripadaju. Mnogi su Hrvati iz BiH otišli upravo zbog hadezeovih nepravdi, korupcije i zbog nepristajanja na ulizništvo i ucjene. Od politike HDZ-a korist ima samo uska kasta ljudi.“
Osvrćući se na ulogu zvaničnog Zagreba i paternalistički odnos prema Hrvatima u BiH, te njihovo tretiranje kao mere dijaspore ili izborne baze, fra Drago upozorava da hrvatska politika nikada nije imala iskren, celovit pristup.
„Prema dostupnim dokumentima iz posljednjeg rata, Tuđmanu je bilo važno da strateški podeblja hrvatski perec, a s bosanskim Hrvatima je politički trgovao. Čini se da je najvažniji cilj hrvatskih vlasti očuvati imaginarnu Herceg-Bosnu. Bosanskohercegovački Hrvati ne umiju ili ne žele da se oslobode zagrebačkog paternalizma i postanu politički zreliji.“
Također problematizira činjenicu da se BiH i Hrvatska međusobno koriste kao "sigurne kuće" za bjegunce od zakona, dok se glasačko pravo dijaspore pretvorilo u političku anomaliju.
„I Hrvatska i Bosna i Hercegovina služe ratnim zločincima, kriminalcima i mafijašima za bježanje od zakona. Nije pošteno da Hrvati koji žive u BiH glasaju na izborima u Hrvatskoj, niti da sjede u Saboru i utječu na političke odnose u državi u kojoj ne žive.“
Nacionalna Crkva u kojoj su nacija i država postale idoli
Najoštriji dio Bojićeve kritike usmjeren je prema vrhu Katoličke crkve i društvenom trendu oživljavanja fašističke ikonografije, regrutiranju mladih u redove mržnje i selektivnom sjećanju na žrtve prošlosti.
„Najveći problem katolika u hrvatskom narodu jest upravo taj što poistovjećuju vjersko i nacionalno, ali tako su ih naučili biskupi i svećenici. Što se sve radi pod uzrečicom 'Bog i Hrvati', kakve se sve opačine pokrivaju tim usklikom... To nema nikakve veze s Bogom i kršćanskom vjerom.“
Govoreći o sprezi Crkve i političke desnice te lažiranju kolektivne prošlosti gdje se prešućuju ustaški zločini, teolog jasno poručuje šta je ostalo od vjere kada nacija zamijeni Boga:
„To je prvenstveno nacionalna Crkva u kojoj su nacija i država postale idoli i zauzele mjesto Boga. Da je to više Kristova Crkva, a manje nacionalna, ona bi se ponajprije kajala za vlastite grijehe i iskazivala pijetet žrtvama koje su nastradale od pripadnika vlastitog naroda. Licemjerno je i bezbožno sjećati se vlastitih žrtava ako nemate empatije za stradanja drugih.“
Unatoč tmurnoj slici i moralnom sunovratu društva, fra Drago Bojić zaključuje da spas leži u ličnoj katarzi, odgovornosti i odbijanju kapitulacije pred pesimizmom: "Treba vjerovati u dobro, jer je dobro, pa čak i kad je maleno i nevidljivo, nepokolebljivo i neuništivo."
