U samom srcu Baščaršije, među mirisima kože, drveta i starog zanata, nalazi se mala radionica u ulici Sarači. Vrata radionice kriju priču dugu gotovo jedno stoljeće, priču o radu, dostojanstvu i upornom čuvanju tradicije. Danas njome upravlja Mirsad Hašimbegović, sin osnivača radionice, čovjek čije ruke i pogled svjedoče o životu posvećenom zanatu i porodici.
Radnju je osnovao njegov otac 1939. godine. Mirsad je, kao dječak, prolazio kroz svijet kože, igle i konca, učeći zanat gledajući oca kako stvara. Samostalno je preuzeo posao 1984. godine i do danas ostao vjeran ovom pozivu u krojačko-saračkoj djelatnosti koja polako nestaje, ali u njegovoj radionici i dalje živi.
„Ovdje se i danas radi kao nekad – rukama i srcem“, počinje tako svoju priči Hašimbegović.
„Bavim se izradom i reparacijom svih vrsta kožne konfekcije i galanterije. Radim jakne, torbe, pojaseve, prsluke... a ono što ljudi posebno cijene jeste kada radim po mjeri,“ priča Mirsad.
Posebno je ponosan na unikatne radove u koje unosi dio bosanske tradicije.
„U galanteriju često ugradim dijelove starih bosanskih ćilima ili motive Sarajeva. Strancima je to posebno zanimljivo, jer nose sa sobom nešto autentično, nešto što ne mogu kupiti nigdje drugo,“ objašnjava.
Rat, invaliditet i tiha upornost
Njegov put nije bio jednostavan. Kao ratni vojni invalid, suočavao se s fizičkim i finansijskim izazovima, ali radionicu nije napuštao. Umjesto toga, učio je kako da svoj prostor prilagodi sebi – polako, strpljivo.
„Radionica je moj život. Da bih nastavio raditi, morao sam je prilagoditi svojim mogućnostima. To nisam mogao sam,“ kaže.
