Piše: peščenik.net
Iako uoči drugog kruga nije bilo ni najmanje sumnje da će Zoran Milanović glatko pobijediti na izborima i uzeti svoj drugi i posljednji predsjednički mandat, jedina neizvjesnost koja je postojala i koja je na kraju loše završila po HDZ, bila je ona može li se i do koje mjere ta stranka mobilizirati da ublaži katastrofalni poraz svog kandidata koji se najavljivao. Sva dosadašnja praksa je govorila da može, ali se to nije desilo i Dragan Primorac se zadržao na tek nešto preko 25% osvojenih glasova.
Što je samo još jedna od potvrda teze da ovi izbori jesu umnogome poruka Andreju Plenkoviću i HDZ-u. Ali nisu samo to i ne bi bilo ni pravedno, ali ni činjenično točno odreći i Milanovićev udio u čitavoj priči. Čovjek je uostalom ostvario epohalnu pobjedu, zbog čega moramo pokušati odgovoriti na pitanje zašto je do nje došlo?
I pri tome ipak ne zanemariti podatak da ona jeste nevjerovatna, ali uz malu izlaznost od jedva preko 44%. Drugim riječima, Zorana Milanovića je premoćno izabrala visoko motivirana skupina građana, njih oko tridesetak posto, što nikako nije malo, ali ne ukazuje na plebiscitarnu podršku kakvom na prvu izgleda.
Što se dakle dogodilo? Prvo i osnovno, jezgro Milanovićevih glasova još uvijek čini bazično lijevi i liberalni dio glasača, koji u njemu vide ponajprije, ako ne i isključivo, bivšeg predsjednika SDP-a i nekadašnjeg premijera te jedinog čovjeka liderskih kapaciteta koji je u stanju naškoditi HDZ-u. Ti ljudi bi svakako glasali za bilo koga protiv HDZ-a, ali za Milanovića glasaju s posebnim guštom jer ga smatraju svojim i jer vide da nervira hadezeovce, što im sve onemogućava da vide realnost u kojoj je očito da je Milanović još otkad je izgubio mjesto premijera prilično skrenuo udesno. Odatle i nesporazum koji se jasno vidi u ikonografiji, lokaciji njegovog stožera, u rokerskoj Tvornici, alternativnoj muzici na proslavi i publici koja je tamo bazično lijevo-liberalna, s onim što Milanović izgovara, a to je tuđmanovski populistički suverenizam i ozbiljno prisutna antizapadna retorika.
Što nas dovodi do druge skupine njegovih birača, a to su radikalni desničari, koji čuju od Milanovića mnoge teze koje i sami zastupaju, a koje Plenković ne bi izgovorio nikada i koji vide suštinski sadržajni Milanovićev odmak od SDP-a, u ime kojega su spremni zanemariti ikonografiju oko njega i to da će svojim glasovima usrećiti i građane na ljevici.
Konačno, treća skupina Milanovićevih glasača su radikalni antinatovski i antizapadno nastrojeni ljevičari, kojima su socijaldemokrati i liberali skoro pa i veći politički protivnici od desnice, ali koji u Milanoviću vide jedinog čovjeka koji ne zagovara temeljne vrijednosti i ciljeve Evropske unije.
