EU treba otvoriti jedinstveno tržište za Ukrajinu, Moldaviju i Zapadni Balkan

Redakcija Mostar

Tri godine kasnije, 2. maja 1992. godine, Austrija, Finska, Island, Norveška i Švedska potpisale su Sporazum o Evropskom ekonomskom prostoru. Članice jedinstvenog tržišta postale su 1. januara 1994. godine.

Kako bi oživjela proces pristupanja Evropskoj uniji, EU bi Ukrajini, Moldaviji i svakoj od šest zemalja zapadnog Balkana koja je za to zainteresirana trebala ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu, uključujući četiri slobode, kao vjerodostojan i ostvariv privremeni cilj.

Izazovi nastali ruskom invazijom na Ukrajinu, kao i želja Ukrajine da se pridruži evropskim institucijama, zahtijevaju stratešku viziju budućnosti Evrope. Istovremeno je potrebno obnoviti vjerodostojnost sadašnjeg procesa pristupanja EU.

Nakon što su Ukrajina i Moldavija u februaru 2022. godine podnijele zahtjeve za članstvo u Evropskoj uniji, obje zemlje dobile su status kandidata i formalno započele pristupne pregovore. Međutim, postoji opasnost da se taj proces pretvori u još jednu „balkansku utrku kornjača“, u kojoj bi stvarni izgledi za članstvo nestali u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti.

Mađarska blokira otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja. Druge zemlje, poput Njemačke i Francuske, jasno su poručile da EU prije prijema novih članica mora riješiti unutrašnja pitanja, posebno način donošenja odluka. Treća grupa država insistira na tome da zemlje zapadnog Balkana ne smiju biti zapostavljene.

Postoji rješenje koje bi uvažilo sve ove stavove. Pored redovnog procesa pristupanja, Evropska unija trebala bi ponuditi i sljedeću mogućnost:

Sve zemlje kandidatkinje koje ispune kriterije za članstvo u EU, uključujući poštivanje ljudskih prava i vladavine prava, ali prije nego što Evropska unija bude spremna primiti nove članice, trebale bi odmah dobiti puni pristup evropskom jedinstvenom tržištu, četirima slobodama i fondovima EU.

Četiri slobode podrazumijevaju slobodno kretanje robe, ljudi, usluga i kapitala. Građani i kompanije iz tih zemalja tada bi uživali ista prava i pogodnosti kao građani i poslovni subjekti iz država članica EU.

Ova ponuda trebala bi biti upućena Ukrajini, Moldaviji i svim zainteresiranim demokratskim državama Balkana. Time bi bio uspostavljen ostvariv cilj. Litvaniji, Latviji i Slovačkoj bilo je potrebno 34 mjeseca da između 2000. i 2002. godine započnu i završe pristupne pregovore.

Prijem država koje ispunjavaju kriterije, uključujući zahtjeve u području vladavine prava, u jedinstveno tržište ne bi dodatno otežao donošenje odluka unutar Evropske unije. Za pristupanje jedinstvenom tržištu nije potrebno prethodno provesti unutrašnju reformu EU, niti bi takav potez mogao učiniti Evropsku uniju nefunkcionalnom.

Taj cilj podjednako bi mogle ostvariti Ukrajina, Moldavija i zemlje zapadnog Balkana.

Instrument za njegovo ostvarivanje već postoji, a to je sadašnji proces pristupanja. Evropska komisija svake godine objavljuje izvještaje o tome koliko je svaka zemlja kandidatkinja udaljena od ispunjavanja standarda i zahtjeva EU za pristup jedinstvenom tržištu, od zaštite okoliša do politike konkurencije, kao i kriterija u oblasti vladavine prava.

Nakon što Evropska komisija potvrdi da je neka zemlja kandidatkinja ispunila potrebne uslove, Vijeće Evropske unije trebalo bi joj ponuditi puni pristup jedinstvenom tržištu i četirima slobodama. Istovremeno bi trebalo pregovarati o sporazumu sličnom postojećem Ugovoru o uspostavljanju Transportne zajednice između EU i zapadnog Balkana.

Tako bi bila uspostavljena Evropska ekonomska zajednica II, zasnovana na četirima slobodama kao temeljnom okviru.

Takav pristup bio bi vizionarski, ali ne i nepoznat. Na taj način su Finska, Švedska i Austrija prvo pristupile jedinstvenom tržištu 1994. godine, a zatim postale članice Evropske unije 1995. godine.

To je bila vizija legendarnog predsjednika Evropske komisije Jacquesa Delorsa. U svom prvom obraćanju Evropskom parlamentu u januaru 1989. godine Delors je postavio pitanje kako „uskladiti uspješnu integraciju dvanaest zemalja, a da se pritom ne odbiju oni koji imaju jednako pravo nazivati se Evropljanima“.

Delors je tada govorio o Austriji, Švedskoj, Norveškoj i Finskoj. Ponudio im je „strukturiranije partnerstvo sa zajedničkim donošenjem odluka i zajedničkim administrativnim institucijama“.

Tri godine kasnije, 2. maja 1992. godine, Austrija, Finska, Island, Norveška i Švedska potpisale su Sporazum o Evropskom ekonomskom prostoru. Članice jedinstvenog tržišta postale su 1. januara 1994. godine.

Ovaj proces u dvije faze nije predstavljao zaobilazni put. Naprotiv, povećao je izglede za njihovo članstvo u Evropskoj uniji.

Ukrajina 2025. godine, naravno, nije isto što i Švedska ili Austrija 1994. godine. Ukrajina je zemlja u ratu, na kontinentu koji se nalazi na rubu ozbiljne krize. Upravo zbog toga snažna strategija buduće evropske integracije nije manje, nego još više potrebna.

Sadašnji trenutak zahtijeva smjeli realizam kakav su pokazali oni koji su pregovarali o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik i usvajanju Rimskog ugovora.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.