Nakon posjeta Sarajevu i Beogradu, predsjednik Turske posjetio je RH i u susretima s hrvatskim najvišim dužnosnicima razmijenio ljubaznosti s hrvatskim čelnicima - i to je bilo to. Nije se išlo dalje od puke kurtoazije.
Službena posjeta turskog predsjednika Hrvatskoj protekla je, najkraće rečeno, očekivano. Recep Tayyip Erdoğan je u svom govoru, nakon sastanka s predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem, stavio akcent na čvrste i prijateljske veze dviju zemalja. Posebno je u kontekstu otvaranja džamije i Islamskog centra u Sisku, kojem je također nazočio, istaknuo zalaganje Hrvatske za multikulturalnost. Centar je nazvan njegovim imenom, a slični kurtoazni momenti su zabilježeni i na bilateralnom ekonomskom forumu održanom isti dan.
Nešto ozbiljnija intonacija, međutim, registrirana je prilikom komentiranja izbornih (ne)prilika u Bosni i Hercegovini. Milanović je pobornik korekcija u tamošnjem izbornom zakonu, obrazlažući da bi se time spriječilo da bosanskohercegovačke Hrvate preglasavaju inače brojniji Bošnjaci, i nameću im njihovog predstavnika mimo njihove volje.
Erdoğan se pak ne slaže s vanjskom intervencijom u tom smjeru, kakvu je proteklih mjeseci uznastojao provesti Visoki međunarodni predstavnik. Turski predsjednik stoga je u Zagrebu ponovio da mu je želja svjedočiti dogovoru samih domaćih političkih lidera u BiH, piše Deutsche Welle, redakcija na hrvatskom jeziku.
Tutor i zaštitnik Bošnjaka
Budući da tamo dogovora nema pa nema, a to najmanje odgovara Hrvatima, jasno je da Erdoğan ne smatra status quo jako problematičnim, za razliku od Milanovića. Potonji je čak iskazao tragove rezigniranosti nakon ovog susreta: „Ne znam što će biti, ja sam učinio što sam mogao“.
Tako ostaju za razmatranje, dakle, neke druge teme, ali nipošto manje važne za RH, poput ekonomske suradnje, rastuće energetske krize ili globalnih sigurnosnih pitanja. Porazgovarali smo o tome svemu s dvojicom hrvatskih vanjskopolitičkih eksperata.
„Trenutak nije mogao biti delikatniji, ali zato se vidi i kako je važno da Hrvatska otvorenim drži komunikacijski kanal prema jednome takvom igraču na šahovskoj tabli svjetske politike“, mišljenja je Damir Grubiša, politolog i vanjskopolitički analitičar te bivši diplomat. „Pritom se ne smije zaboraviti ni da je Erdoğan istodobno diktator“, dodao je on, „i da je reislamizirao Tursku. Također, nastoji se nametnuti kao tutor i zaštitnik bošnjačkog etniciteta. A što se tiče izbora u BiH, držim da nisu u pravu ni on ni Milanović.“
Diskretna trgovinska razmjena
Grubiša smatra, naime, da Hrvati kao konstitutivni narod tamo moraju slobodno i neometano birati svog predstavnika, ali i da predloženo rješenje iz RH isključuje neke druge skupine. „Primjerice, kad bi Visoki predstavnik nametnuo izmjene zakona, po strani bi ostali građani reprezentirani čuvenim slučajem Sejdić-Finci“, tvrdi ovaj profesor s Američkog sveučilišta u Rimu. A sve i ako se ranije ne bi toliko obazirali na stajalište Turske po tom pitanju, to je praktično nemoguće nakon rata koji je Rusija zapodjenula u Ukrajini.
Što hrvatski predsjednik ima protiv Bosne?
„Turska postaje sve jači faktor. No sjetimo se da je tome prethodio njezin enormni gospodarski uzlet, i to je ono što RH mora imati u vidu. Zanimljivo je da imamo nisku količinu trgovinske razmjene s tom zemljom, iako je ona veliki ulagač na istoku Europe, na Bliskom istoku, itd. To je jedan od načina na koji ona iz drugorazrednog statusa postaje prvorazredna sila“, kazao nam je Grubiša.
Turska na zapadnom Balkanu ponajviše trguje sa Srbijom, gotovo dvostruko više nego s Hrvatskom. Dok je trgovinska razmjena Turska-Srbija lani iznosila preko 1,7 milijardi dolara, u Hrvatskoj se tek sad izražava nada da će međusobni uvoz te izvoz ove godine dosegnuti rekordnu jednu milijardu. Ipak, uz sve te delikatne političke i ekonomske aspekte, primjetna je ovom prigodom i nelagoda zbog hrvatskoga načelnog podržavanja Erdoğana koji je izrazito autokratski nastrojen državnik.
No čini se da su zbog toga ovaj put javno protestirali samo hrvatski novinari. Što zbog njihovih kolega u Turskoj koji su pod stalnim udarom, što zbog teškog kršenja prava opozicijskih političara ili manjina kao što su Kurdi.
Ambicija širenja utjecaja
Prigovori se tako nisu širili mnogo dalje od novinarskih krugova, ali i Grubiša napominje da se Tursku ne smije poistovjećivati s Erdoğanovim nepoštivanjem ljudskih prava.
Božo Kovačević, bivši političar i diplomat, a danas predavač na Visokoj diplomatskoj školi Dag Hammarskjöld u Zagrebu, u tom svjetlu upozorava da neke državnike sa sličnim autokratskim sklonostima RH ima već u neposrednom susjedstvu. „Nije sporan zaključak", kaže on, „da Turska pod Erdoğanom ima ambiciju širiti što veći utjecaj diljem područja koje je nekoć pokrivalo Otomansko carstvo. No stajališta Mađarske pod Orbanom su neskriveno revizionistička po pitanju granica, ne samo utjecaja."
„Zato je turski predsjednik i došao ponovno u Hrvatsku. A u središtu njegova političkog zanimanja na zapadnom Balkanu, u ovom času je nedvojbeno BiH“, smatra Kovačević. „Utoliko je ova njegova posjeta“, nastavio je, „i podrška bošnjačkoj SDA uoči skorih izbora u BiH. Budući da je općenito poručio da bi se tamošnji lideri morali samostalno dogovoriti o budućnosti, pouka nam glasi – upravljanje Bosnom i Hercegovinom je sve teže i neizvjesnije."
Ovisnost o velikim silama
"Rusija, Srbija i Republika Srpska dovele su u pitanje legitimitet Visokog predstavnika u BiH. Zapad stoga sve više ovisi o Turskoj, mada je izvjesno da su obje strane za teritorijalnu cjelovitost BiH. Sad tome dodajmo još i pogoršavanje globalnih prilika zbog rata u Ukrajini. Trebat će mnogo diplomatskih napora da se usuglase stajališta Turske i SAD-a kako bi Visoki predstavnik imao jasne smjernice o realnom prostoru svog djelovanja", zaključio je Kovačević.
Recep Tayyip Erdoğan napustio je Zagreb u naglašeno srdačnom raspoloženju, premda je teško reći da je njegova posjeta donijela olakšanje u kontekstu sve složenijih odnosa na Balkanu i šire. Štoviše, dodatno je Turska potvrdila svoj golemi utjecaj, a RH svoju ovisnost o interesima velikih sila.
