TUŽITELJ:
Grad Mostar, kojeg zastupa zastupnik po zakonu Javno pravobranilaštvo Grada Mostara, Ul. Adema Buća 17c, 88104 Mostar
TUŽENI:
Hrvatsko narodno kazalište Mostar, JIB:4227218360008, ul. Kneza Domagoja bb Mostar, zastupan po zakonskom zastupniku
UMJEŠAČ NA STRANI TUŽENOG:
Hercegovačko-neretvanski kanton, zastupan po Kantonalnom pravobranilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona
UMJEŠAČ NA STRANI TUŽITELJA:
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Medžlis Islamske zajednice Mostar, ID broj: 4227551610003, sa sjedištem u Mostaru, ul. Čiče Miličevića br. I, Mostar, zastupan po punomoćniku A.D. „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik sa sjedištem u Travniku, ul. Vezirska bb
RADI: Utvrđenja ništavosti ugovora
Visina spora: 100.000,00KM
PODNESAK UMJEŠAČA
Umješač na strani tužitelja, u cijelosti ostaje kod ranije istaknutih navoda. Ovim podneskom dodatno se daje pojašnjenje da je u vrijeme nezakonitog raspolaganja dijelom sakralnog prostora, postojala zakonska zapreka za bilo koju radnju u granicama muslimanskog mezarja, bez predhodnog učešća Islamske zajednice koja je jedina ovlaštena da određuje načine korištenja sakralnog prostora koji služi za potrebe muslimana. U vrijeme donošenja upravnih akata o gradnji objekta na sakralnom prostoru, bio je na snazi Zalkon o posebnoj zaštiti sakralnih objekata i sakralnih prostora. Dosljednom primjenom navedenog zakona trebalo je urediti sakralni prostor uklanjanjem ranije izgrađenih objekata na muslimanskom mezarju. Radi se o principu zaštite osnovnih ljudskih prava od kojih je i pravo na slobodu vjeroispovijesti koje pravo ne podrazumijeva samo subjektivno opredjeljenje čovjeka u odnosu na vjerovanje ili nevjerovanje ili različit pristup vjerovanju. Ovo pravo podrazumijeva korištenje dobara što je u ovom slučaju konkretno muslimansko mezarje kao sakralni prostor. Poseban značaj i ulogu crkava i vjerskih zajednica daje Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. U prilogu ovog podneska dostavljam fetvu (pravno mišljenje) broj: 02-02-1-387/25 od 19.06.2025. godine u kojem je ovlašteno tijelo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini a na osnovu pozitivnih zakonskih propisa izdalo fetvu (pravno stajalište) kao obvezujući akt za predstavnike organa javne vlasti. U navedenom aktu je pojašnjeno da se status Islamske zajednice u pravnom poretku u Bosni i Hercegovini temelji na pozitivnim zakonskim propisima koji omogućuju i garantuju učešće Islamske zajednice kao vjerske zajednice u procesu upravljanja njenim dobrima kod određivanja načina i upotrebe tih dobara. Ovo praktično znači da nikada ni pod kojim okolnostima nije moglo doći do usvajanja prostorno-planske dokumentacije ili donošenja upravnih akata kojima se dozvoljava gradnja bez konsultacija sa ovlaštenom vjerskom zajednicom ili nekom od registrovanih crkvi u BiH. Ni u kom slučaju ovakvo poimanje ne podrazumijeva široko tumačenje zakona. Naprotiv, zakon se široko tumači od strane javne vlasti kao da ne postoje u javnom životu crkve i vjerske zajednice koje samostalno uređuju pitanja unutarnje organizacije i upravljanja vlastitim resursima. Sakralnost kao posebna kategorija je zaštićena i u drugim zakonima, kao npr. u krivičnom zakonodavstvu gdje se uvijek štiti ljudsko dostojanstvo u granicama propisanih zakonom. Nasilna gradnja javne ustanove na muslimanskom mezarju ignoriše subjektivitet Islamske zajednice i pravo na slobodu vjeroispovijesti u praktičnom smislu, jer se silom moći i vlasti uzurpira dio sakralnog prostora bez prethodnog odobrenja nadležne vjerske zajednice a zatim konkretno poduzetih radnji na eventualnoj ekshumaciji tjelesnih ostataka i njihovom zbrinjavanju u skladu sa propisima, običajem i tradicijom konkretne vjerske zajednice koja je starija više od hiljadu godina.
Iz navedenih razloga predlažem da se ovaj dokaz dostavi kao dokaz na tužilačkoj strani.
Naglašavam da ću primjerak ovog dokaza direktno dostaviti punomoćniku tuženog i zastupniku po zakonu umješača na strani tuženog.
