Dehumanizacija Bošnjaka: Incidenti u Kiseljaku i Lukavici imaju isti izvor

Redakcija Mostar

Šovinističke poruke, medijski napadi i prijetnje policajcima pokazuju da se Bošnjaci i dalje nastoje prikazati kao “problem”, iako je riječ o građanima koji zakonito žive, rade i investiraju u cijeloj Bosni i Hercegovini.


U analizi objavljenoj na portalu Stav.ba, autor Admir Lisica upozorava da su događaji u Lukavici i Kiseljaku samo naizgled odvojeni incidenti, dok u suštini predstavljaju dio iste rigidne propagandne matrice čiji je cilj dehumanizacija Bošnjaka.

Lisica piše da su aplauzi okupljenih na šovinističke poruke Milorada Dodika u Lukavici, kao i televizijski prilog RTRs-a u kojem se problematizira kupovina stanova od strane Bošnjaka, pokazali koliko je duboko ukorijenjen strah od ekonomske i društvene emancipacije ovog naroda. Umjesto da se kupovina nekretnina tumači kao normalna tržišna aktivnost, ona se u javnosti nastoji predstaviti kao prijetnja i politički projekat.

Autor naglašava da takav pristup govori više o onima koji šire ove narative nego o samim Bošnjacima. Prema njegovim riječima, činjenica da Bošnjaci sve više ulažu u različite dijelove države, uključujući i entitet Rs, predstavlja potvrdu da oni ne prihvataju etničke podjele i da Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao jedinstven prostor u kojem imaju pravo živjeti, raditi i investirati bez ikakvih ograničenja.

Lisica podsjeća da se slični obrasci ponašanja nisu pojavili prvi put. On smatra da se godinama sistematski proizvodi slika o “radikalnim Bošnjacima”, hiljadama izmišljenih ekstremista i navodnim sigurnosnim prijetnjama, iako za takve tvrdnje ne postoje realni pokazatelji.

Drugi, ništa manje zabrinjavajući slučaj, desio se u Kiseljaku, gdje su lokalni islamofobi verbalno napali dvojicu policajaca – jednog Bošnjaka i jednog Hrvata – te prijetili gostima islamske vjeroispovijesti. Lisica u svojoj analizi ističe da je posebno simptomatično što je policajac hrvatske nacionalnosti, samo zato što je profesionalno obavljao svoj posao, bio vrijeđan i proglašen “Srbinom”.

Takvo ponašanje, kako navodi autor, razotkriva opasnu logiku prema kojoj se nacionalna pripadnost ne određuje ličnim identitetom, već stepenom političke lojalnosti određenim strukturama. Ako Hrvat poštuje zakon države Bosne i Hercegovine, on za ekstremiste više nije “njihov”.

Lisica u tekstu naglašava da ova dva događaja nisu direktno organizacijski povezana, ali da su ideološki duboko srodna. I u Lukavici i u Kiseljaku na sceni je, prema njegovim riječima, isti obrazac – širenje straha, stvaranje osjećaja ugroženosti i pokušaj da se Bošnjaci prikažu kao remetilački faktor.

Autor podsjeća da Bošnjaci nikada nisu problematizirali doseljavanje Srba ili Hrvata u sredine s bošnjačkom većinom, niti su ikada osporavali njihovo pravo na kupovinu nekretnina ili pokretanje biznisa. Upravo suprotno, takve pojave su se uvijek doživljavale kao normalan dio društvenog i ekonomskog života.

Na kraju, Lisica zaključuje da Bošnjaci nemaju kome i za šta da se izvinjavaju – ni za rat, ni za mir. Umjesto stalnog pravdanja, smatra da ovakve pojave treba jasno nazvati pravim imenom: radikalizam i fašizam usmjeren na diskreditaciju i dehumanizaciju najvećeg političkog naroda u Bosni i Hercegovini.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.