Integracija osoba s invaliditetom na tržište rada jedno je od najzapostavljenijih, ali i najvažnijih društvenih pitanja u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama Agencije za statistiku BiH, čak četvrtina stanovništva živi s nekim oblikom invaliditeta, dok je njihova stopa zaposlenosti i dalje višestruko niža od opšte, koja je već među najnižim u Evropi. Rezultat su desetine hiljada ljudi koji mogu i žele raditi, ali ostaju izvan Sistema, što nije samo socijalni problem, već i ozbiljan udar na ukupnu ekonomsku produktivnost države.
Upravo zbog toga, pitanje uklanjanja barijera i omogućavanja profesionalne rehabilitacije mora biti strateško, a ne humanitarno. O tome detaljno govori Azur Kuduzović, asistent na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji godinama radi sa slijepim i slabovidnim osobama na razvoju njihove samostalnosti i profesionalnih kompetencija. U razgovoru pojašnjava zašto inkluzija nije milostinja, te kako pristupačnost, od tehnologije do arhitekture, direktno određuje ko će dobiti šansu da ravnopravno učestvuje u savremenom radnom okruženju, a ko nažalost ne.
Diverzitet i efikasnost
Kuduzović na početku naglašava da je integracija osoba s invaliditetom u radno okruženje puno više od moralnog čina.
“Integracija osoba s invaliditetom u radno okruženje ne treba se primarno posmatrati kao filantropska ili isključivo etička kategorija, već kao imperativ socijalne, ekonomske i organizacijske efikasnosti”, rekao je.
Kako objašnjava, raznovrsnost sposobnosti i pristupa poslu ne donosi samo inkluziju nego i stabilnost i inovativnost organizacijama. “Kroz diverzitet mogućnosti osigurava se povećana otpornost i inovativnost radne snage”, pojasnio je.
To znači da društvo ne smije gledati na osobe s invaliditetom kao na teret, nego kao na resurs kojem je potrebno omogućiti pristup tržištu rada.
Podrška proizvodi kompetenciju
Kuduzović ističe da potencijal postojećih i budućih radnika s invaliditetom nikada neće biti ostvaren bez sveobuhvatne rehabilitacije i bez uklanjanja različitih oblika barijera.
“Potencijalni doprinos osoba s invaliditetom, uključujući i one sa senzornim oštećenjima, zahtijeva adekvatnu profesionalnu rehabilitaciju i eliminaciju barijera u svakom smislu te riječi”, naglasio je.
To je naročito važno za osobe s oštećenjem vida, gdje, kaže, mogućnost zapošljavanja direktno zavisi od stepena podrške koju sistem omogućava.

Prema njegovim riječima, uz asistivnu tehnologiju, tiflotehnička pomagala, odnosno specijalizirane uređaje i sredstva namijenjena osobama s oštećenjem vida, prilagođeno radno mjesto, ali i pristupačan javni prostor i javni prijevoz, funkcionalna ograničenja vida mogu se u velikoj mjeri kompenzirati.
“Sva funkcionalna ograničenja vida se mogu uspješno kompenzirati, omogućavajući kompetentno obavljanje visoko specijalizovanih zadataka u savremenom poslovnom okruženju”, pojasnio je.
Sistemski umjesto projektno 









