Nema sumnje da su ljudi u državnom političkom vrhu, policiji i pravosuđu u ovom Dodikovom pregovaračkom projektu počinili više teških krivičnih djela, ozbiljnijih i težih od onih koja se na teret stavljaju Miloradu Dodiku.
U odmjeravanju snaga sa Christian Schmidt i državnim nivoom vlasti, koje je počelo nakon pravosnažnosti krivične presude Suda BiH, Milorad Dodik je u stalnoj prednosti. Prvo, državne policijske snage nisu ni pokušale da izvrše naredbu Suda BiH i Dodika liše slobode, nakon što mu je određan jednomjesečni pritvor zbog krivičnog djela napada na ustavn poredak. Nakon toga, ni Granična služba nije preduzela ništa da Dodiku onemogući prelaske državne granice. Dodik je najavljivao svoje prekogranične odlaske i nesmetano izlazio i ulazio u BiH kao da sudske odluke ne postoje. Potom se Dodik jednog petka, nakon isteka radnog vremena, dobrovoljno pojavio na ročištu u Sudu BiH, gdje mu je, nakon saslušanja, ukinut ranije određeni pritvor. Mediji su objavili da je u dovoženju Dodika u Sud BiH učestvovao lično Almir Džuvo, direktor Obavještajne agencije BiH.
Bilo je potpuno jasno da su centri političke i pravosudne moći na državnom nivou sa Miloradom Dodikom vodili tajne pregovore u kojima je Dodik dobio procesne sudske privilegije koje zakon ne poznaje. Bio je to sudski slučaj bez presedana, nezakonit i kompromitujući i za vladajuću politiku na državnom nivou i za nezavisno državno pravosuđe. Niko više ne može tvrditi da ne postoje politički uticaji na sud i da je pravosuđe nezavisno.
Nema sumnje da su ljudi u državnom političkom vrhu, policiji i pravosuđu u ovom Dodikovom pregovaračkom projektu počinili više teških krivičnih djela, ozbiljnijih i težih od onih koja se na teret stavljaju Miloradu Dodiku. Legitimna državna vlast upustila se u političko i pravno namirivanje sa “nelegitimnim Miloradom Dodikom”. Bio je to školski primjer saizvršilaštva u podrivanju ustavnog poretka.
Dodikovi politički saveznici u vladajućoj koaliciji, zvanoj “Trojka”, i nosioci policijskih, tužilačkih i sudskih funkcija na državnom nivou pomogli su počiniocu krivičnog djela napada na ustavni poredak da ne bude pritvoren i da i dalje ponavlja izvršenje istovrsnih krivičnih djela! Ni jedan građanin BiH osumnjičen za napad na ustavni poredak, koji se odmetne od suda, ne bi se dobrovoljnim dolaskom u sud mogao osloboditi pritvora!
Ovako otvoreni upad političke vlasti u jedan tužilački i sudski slučaj nije zabilježen u istoriji modernog pravosuđa. On potvrđuje spremnost vladajućih politika da sruše svaki sistem vlasti kako bi ostvarili svoje političke ciljeve i ostali na vlasti. Slučajevi “Novalić” i “Dodik” ostaće zabilježeni kao najmračnije stranice i politike i pravosuđa u BiH.
Nakon tajnog dogovora sa Sudom, Milorad Dodik nije prestajao da ponavlja krivična djela zbog kojih je osumnjičen. U mnogim javnim nastupima negirao je pravosnažnu sudsku presudu i instituciju Suda, koji je priznao i u toku postupka i u tajnim pregovorima oko pritvora. Njegov argument za osporavanje pravosudnog sistema svodi se na besmisleni narativ da ga je na poziciju predsjednika Republike izabrao narod, sugerišući logički paradoks da volja naroda (referendum!) može suspendovati pravosnažne odluke sudskog sistema. On nije ni politički ni pravni laik da nezna da to nikada i nigdje nije bilo moguće, pa prosto čudi svođenje vlastitog političkog autorita na moralnu izopačenost.
Ako se pažljivo analiziraju slijed događaja, ponašanje državnog nivoa vlasti i nejasni stavovi međunarodnih političkih faktora, stiče se utisak da Dodik ima odriješene ruke, pa čak i neku vrstu logističke podrške političkog Sarajeva. Policijsko izbjegavanje hapšenja Dodika, omogućavanje nesmetanog prelaska državne granice i saučesništvo u organizaciji tajnosti dolasku u Sud BiH bili su odgovor političkog Sarajeva na Dodikovu pobunu i napad na ustavni poredak. Takvim odnosom prema političkoj pobuni centralna vlast je Miloradu Dodiku omogućila da uspostavlja faktičko stanje kojim se ruši i ustavni poredak i Rs, kao sastavnog dijela BiH. Rs danas ne postoji kao državni subjekt. Ona je danas fantomski entitet kojim upravlja jedan čovjek, koji se predstavlja kao legitimni izabrani predstavnik naroda.
Nova fantomska realnost proistekla je iz političke pobune, kao akta osporavanja pravnog poretka koji je nastao nametanjem izmjena Krivičnog zakona BiH od strane visokog predstavnika Christiana Schmidta. Niko od građana Rs nije nikome dao legitimitet da probleme u funkcionisanju vlasti rješava pobunom ili ratom. Otuda ni Milorad Dodik nije stekao legitimitet za pobunu i kreiranje nove političke realnosti. Za svoje poteze Dodik nije dobio ni podršku opozicije, ni drugih država, kao ni međunarodnih pravnih institucija. Održivost takvog stanja neminovno vodi u potpunu anarhiji ili policijsku diktaturu.
Isto tako, vladajuće političke garniture u Sarajevu nemaju legitimitet da ignoriše odluke suda, omogućavaju osumnjičenim licima prelazak državne granice i pregovaraju sa sudom o procesnom statusu osumnjičenih. Vladavina zakona u jednoj zemlji je važnija od svih političkih interesa i ciljeva vladajućih nomenklatura.
Stvorivši novu političku realnost, Milorad Dodik danas igra na kartu vremena. Njemu faktičko stanje produženog trajanja ide u prilog. Njegovi politički protivnici zaboravljaju da se nakon uspostavljanja faktičkog stanja dugog trajanja teško može vratiti pređašnje stanje.
Kompromisi koji traju neće donijeti nikakva rješenja jer u BiH nema rješenja bez unutrašnjeg dogovora. A unutrašnjeg dogovora nema jer postoje strancu koji se ne odriču svoje moći i uticaja i postoje domaći vazali koje je istorija naučila da uz pomoć kolonizatora mogu politički profitirati. Istina, i uticaj stranaca je izgubio zamah jer su prekinuti mnogi važni politički komunikacioni tokovi. Nastupila je globalna konfuzija u kojoj još nije na vidiku podjela sfera uticaja i globalne moći. Dodik u toj konfuziji čeka svoju šansu. Kako stvari stoje, nade su uzaludne!
