Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović oštro je osudio odluku vlasti Srbije da pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću ukažu državne i vojne počasti, ocijenivši to institucionalnim veličanjem čovjeka osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine.
Međutim, u Bećirovićevoj reakciji posebno se izdvaja tvrdnja prema kojoj je Srbija jedina država čiji je državni vrh nakon Drugog svjetskog rata veličao pravosnažno osuđene ratne zločince.
„Nakon historijskih presuda sudova u Nirnbergu i Tokiju, nikome u Evropi i svijetu nije palo na pamet da veliča presuđene ratne zločince. Državno rukovodstvo Srbije pravi presedan nakon Drugog svjetskog rata i skandalozno veliča ratnog zločinca kojeg je pravosnažno osudio sud UN-a“, poručio je Bećirović.
Takva tvrdnja, međutim, otvara pitanje zbog čega Bećirović potpuno prešućuje Hrvatsku i odnos dijela njenog političkog i državnog vrha prema pravosnažno osuđenim ratnim zločincima.
Jedan od najočitijih primjera je odnos prema Slobodanu Praljku, jednom od šestorice nekadašnjih političkih i vojnih čelnika takozvane Herceg-Bosne kojima je Haški tribunal 29. novembra 2017. pravosnažno potvrdio osuđujuće presude za zločine počinjene nad Bošnjacima tokom rata u BiH.
Samo dvanaest dana nakon pravosnažne presude, u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ održana je velika komemoracija Praljku kojoj je prisustvovalo više od 2.000 ljudi.
Među njima su bili i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Damir Krstičević i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Prisustvovao je i tadašnji potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić, kao i niz drugih istaknutih političkih i javnih ličnosti.
Praljak je na toj komemoraciji slavljen i opisivan u superlativima, dok, prema tadašnjim izvještajima, govornici nisu izrazili saučešće žrtvama zločina zbog kojih je pravosnažno osuđen.
Još značajnije, Vlada Hrvatske neposredno nakon pravosnažne presude javno je izrazila „duboko nezadovoljstvo i žaljenje“ zbog odluke Haškog tribunala, navodeći da dijelovi presude ne uvažavaju „historijsku istinu i činjenice“ te da su za Hrvatsku neprihvatljivi.
Zbog prisustva hrvatskih ministara na Praljkovoj komemoraciji slučaj je stigao čak i pred Evropsku komisiju. U pitanju upućenom Komisiji u januaru 2018. eksplicitno je problematizirano to što su predstavnici vlade jedne članice Evropske unije prisustvovali komemoraciji čovjeku kojeg je sud UN-a pravosnažno osudio za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Problem nije ostao samo u 2017. godini.
U novembru prošle godine u Grabovinama kod Čapljine otkriven je spomenik posvećen Slobodanu Praljku. Taj slučaj našao se i u izvještaju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Ujedinjenih nacija, koji je upozorio da zvaničnici širom regiona nastavljaju relativizirati i negirati zločine te veličati pravosnažno osuđene ratne zločince.
Zbog toga je Bećirovićeva osuda postupaka vlasti Srbije u slučaju Ratka Mladića utemeljena na činjenici da je riječ o pravosnažno osuđenom ratnom zločincu kojem su ukazane državne i vojne počasti. Ali njegova mnogo šira tvrdnja da je Srbija poslije 1945. jedini primjer takvog odnosa prema osuđenim ratnim zločincima ne odgovara dokumentovanim činjenicama.
Posebno je politički zanimljivo što Bećirović u današnjoj reakciji Hrvatsku uopće ne spominje, iako je riječ o susjednoj državi i članici Evropske unije, a zločini zbog kojih su Praljak i ostali čelnici takozvane Herceg-Bosne osuđeni počinjeni su upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Bećirović je, govoreći o Srbiji, pozvao EU, Vijeće Evrope, UN i druge međunarodne aktere da „jasno osude i preduzmu konkretne korake prema onima koji i institucionalno veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince“.
„Šutnja pred takvim postupcima ne bi bila neutralnost, to bi bilo ohrabrenje mračnim snagama, s dugoročno negativnim posljedicama“, poručio je Bećirović.
Upravo ta njegova rečenica dodatno otvara pitanje treba li isti princip vrijediti bez obzira na to dolazi li veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca iz Beograda, Zagreba, Banje Luke ili bilo kojeg drugog centra političke moći u regionu.
