Sa potvrđivanjem službenih rezultata izbora, bosanskohercegovačka politička scena dobila je još jednu „poslasticu“ – institut zamrznutog mandata.
To znači da osoba koja je, najčešće kao predstavnik izvršne vlasti, na stranačkim listama osvojila mandat u zakonodavnom tijelu mora odlučiti hoće li preuzeti mandat u parlamentu i podnijeti ostavku na izvršnu funkciju ili će nastaviti obavljati izvršnu funkciju, pri čemu na određeni način „zamrzava“ osvojeni mandat i ne može ga aktivirati šest mjeseci nakon odlaska s izvršne funkcije.
Ovakva situacija dovela je političke stranke do pažljivog promišljanja o tome ko smije preuzeti mandat u parlamentima, a ko ne, kako bi sačuvale vlast do eventualnih smjena, koje se obično ne događaju brzo. Ova nova situacija, koju je svojom odlukom kreirao Christian Schmidt u svojstvu visokog predstavnika, još jednom je pokazala da političke stranke suštinski najviše zanimaju moć i kontrola novca koja prati takve pozicije.
O tome šta ovaj novi institut znači za demokratiju u Bosni i Hercegovini, a šta za političke stranke, govorio je u emisiji „7 Plus“ politikolog Adis Arapović:
„Potrebno je spomenuti kako se ljudi šale na društvenim mrežama pa kažu da imamo pun frižider zamrznutih mandata. Mnogi ljudi koji se trenutno nalaze na funkcijama, zbog novih pravila koja je nametnuo Ured visokog predstavnika, bili su primorani, što je na kraju vrlo dobra vijest, da izaberu hoće li biti dio izvršne ili zakonodavne vlasti. Tako smo u proteklim izbornim ciklusima, godinama unazad, imali situacije da su isti ljudi istovremeno bili i u kantonalnim skupštinama i u Domu naroda Federacije BiH. Dakle, sami sebi su bili zakonodavci i sami su glasali za zakone koje su donosili. Takva praksa gotovo da nije bila zabilježena nigdje drugo u svijetu osim u Bosni i Hercegovini i dobro je što je to konačno riješeno", konstatuje Arapović i skreće pažnju na jednu negativnu dimenziju ove odluke:
"Međutim, sada se pojavila druga krajnost. Isti ljudi danas obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti, a istovremeno su osvojili mandate u zakonodavnim tijelima. Ako se opredijele za jedno, prave problem izvršnoj vlasti jer napuštaju funkcije u vladama, pa se čak ulazi u rizik da vlade nemaju dovoljno ruku za legitimno odlučivanje. S druge strane, ako ostanu na izvršnim funkcijama i zamrznu mandate, rizikuju da na njihova mjesta u parlamentima dođu ljudi u koje nemaju veliko povjerenje, čak ni iz vlastitih stranaka.
