Piše: Sead Numanović
Uvijek sam volio Hercegovinu.
I dugo mi nije bilo jasno - zašto.
A onda mi je jedan dragi, učeni čovjek, objasnio.
Moja majka djevojački se preziva Bošnjak.
Učeni čovjek mi je objasnio da su njeni preci, nakon Berlinskog kongresa, odlučili da iz Ljubuškog, gdje su vijekovima živjeli dobrim životom, krenu za Tursku.
Ljubuški više nije bio mjesto gdje mogu nastaviti obitavati.
Na putu za Istanbul, stali su u Novom Pazaru.
I ostali.
Dakle, gen je ostao! I čini svoje!
I, spletom okolnosti, upoznam Marija Šimovića.
Predsjednik Gradskog odbora Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine u Čapljini.
Zna se da nisam naklonjen ovom SDP-u.
Šta više!
Smatram da je Partija, pod palicom Nermina Nikšića, postala dibidus klijentelistički projekat. Pare, samo pare!
Nema drugova, nema socijaldemokratije, nema prava radnika, nema...
Samo talovi!
I to oni 'sitni', do par stotina hiljada KM godišnje!
Za tu "gebiru" prodaju se svi principi, koji nikad nešto i nisu važili.
Moja, a i Marijova, je nesreća, da sam bio osuđen sjediti s Nerminom Nikšićem haman par sati.
Koja tortura!










