Politički i medijski napadi na zastupnicu Bošnjačke stranke u Skupštini Crne Gore Kenanu Strujić-Harbić, pokrenuti nakon njene izjave, koju je dala u Sarajevu, da je Bosna i Hercegovina kulturna i nacionalna matica Bošnjaka, razotkrili su mnogo toga.
Reakcije koje su uslijedile pokazale su da je riječ o pokušaju discipliniranja bošnjačkog političkog predstavljanja i ograničavanja prava Bošnjaka da sami definišu vlastiti identitet.
Strujić-Harbić je jasno naglasila ono što je historijska i sociološka činjenica: Bosna i Hercegovina predstavlja kulturno i identitetsko središte bošnjačkog naroda, dok je Crna Gora njihova država i domovina. U tom smislu ne postoji nikakva kontradikcija između činjenice da su Bošnjaci lojalni građani Crne Gore i činjenice da Bosnu i Hercegovinu prepoznaju kao historijsko i kulturno središte svog identiteta. Ovakav odnos postoji kod brojnih evropskih naroda i ne smatra se problematičnim.
Ta razlika između matice i domovine, uobičajena u evropskim političkim praksama, u ovom slučaju svjesno je zamagljena kako bi se proizveo politički skandal tamo gdje ga zapravo nema. Umjesto argumentirane rasprave, uslijedila je koordinirana kampanja u dijelu crnogorskih medija i političkog prostora. Strujić-Harbić optužena je za navodnu "inferiornu nacionalističku politiku", "historijsku neutemeljenost" pa čak i za podrivanje državnog identiteta Crne Gore.
Takve formulacije su pokušaj delegitimiranja političke predstavnice jednog naroda zbog izgovorene činjenice.
Upravo način na koji je ova izjava dočekana pokazuje stvarni problem. Izjava je, dakle, interpretirana kao dokaz političke neodgovornosti ili ideološke devijacije, čime je sama rasprava pomjerena s nivoa argumenata na nivo političke diskvalifikacije. Takav pristup pokazuje da predmet spora nije bila izjava nego politički subjekt koji ju je izgovorio, i time napadi poprimaju obilježja šireg pokušaja discipliniranja bošnjačkog političkog predstavljanja u Crnoj Gori. Prihvatljiv je samo onaj identitet koji je sveden na folklornu ili simboličku dimenziju, dok se svaka jasna politička artikulacija dočekuje s nepovjerenjem i optužbama za nacionalizam.
Kada Srbi u Crnoj Gori Srbiju nazivaju svojom maticom ili kada Hrvati Hrvatsku doživljavaju kao nacionalno središte, to se smatra legitimnim izrazom identiteta. Međutim, kada Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu prepoznaju kao svoj historijski i kulturni prostor, to se proglašava nacionalizmom. Takva dvostruka mjerila otkrivaju duboko ukorijenjenu političku nelagodu prema bošnjačkom identitetu kao samosvjesnoj i jasno artikulisanoj kategoriji.
Bosna je stoljećima političko, kulturno i duhovno središte identiteta Bošnjaka. Savremene državne granice nisu izbrisale tu činjenicu niti je mogu poništiti političke polemike. Zato insistiranje da Bošnjaci u Crnoj Gori ne smiju govoriti o Bosni kao matici zapravo znači zahtjev da se odreknu dijela vlastitog historijskog i kulturnog identiteta. Takav zahtjev nije izraz građanskog koncepta države, nego pokušaj nametanja politički poželjnog identiteta.
