Više od tri decenije nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida u Srebrenici, u institucijama entiteta Rs i Republici Srbiji odvija se ono što američki stručnjak za genocid Gregory Stanton naziva "posljednjom fazom genocida" – poricanje.
U svojoj analizi objavljenoj na platformi BiEPAG (Balkans in Europe Policy Advisory Group), bh. aktivista i istraživač Samir Beharić navodi da je poricanje genocida postalo ne samo uobičajena retorička matrica političkog establišmenta u Rs-u i Srbiji, već i institucionalno ojačana strategija koja ima za cilj ponižavanje žrtava i relativizaciju sudskih presuda.
„Poricanje genocida više nije tek periferni narativ nego centralni stub identitetske politike u Rs-u i Srbiji“, navodi Beharić i upozorava da se presude međunarodnih sudova – uključujući presude za genocid Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju – sistemski osporavaju ili ignoriraju.
Simboli i imena ratnih zločinaca u javnom prostoru
Posebno zabrinjavajuća praksa, prema Behariću, jeste institucionalizacija glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca. Ulice, studentski domovi, muralima ukrašeni zidovi – sve su to, kako navodi, sredstva kojima se osuđenici poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića predstavljaju kao nacionalni heroji.
„Sama činjenica da je studentski dom na Palama nazvan po presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću predstavlja institucionalnu potvrdu da poricanje genocida nije samo negacija, nego i trijumfalizam nad žrtvama“, piše Beharić.
