Opasnije dilati "travu" nego činiti ratne zločine

U svim demokratskim društvima, gdje postoji vladavina prava i pravde, presude sudova na bilo kojoj instanci odlučivanja, imaju svrhu sankcionisanja nezakonitog i društveno neprihvatljivog djelovanja, te spriječavanja takvog djelovanja u budućnosti. Sudovi svojim presudama šalju nedvosmislenu poruku javnosti da će svaki građanin biti pravedno i adekvatno kažnjen za počinjeno krivično djelo, te da je svrha presude odvraćanje drugih od činjenja krivičnih djela.

Međutim, kada je u pitanju BiH, praksa i presude Suda BiH već odavno nemaju tu svrhu, niti služe pravdi i zaštiti žrtava.

Sud BiH svojim presudama nastavlja obezvrijeđivati žrtve ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima, ponižavati njihove porodice, koje traže i očekuju pravdu, ponižavati Bošnjake kao narod u cjelini, te svojim presudama šalje poruku da je ratni zločin isplativ, čime presuđeni zločinci iz procesa izlaze zadovoljni, a potencijalno novim zločincima se poručuje da će se izvući nekažnjeni ili minimalno kažnjeni.

Samo površnom uporednom analizom par slučajeva iz prakse Suda BiH, mogu se potkrijepiti ovakve konstatacije.

Sud BiH je 3. novembra ove godine osudio sedmoricu optuženih u predmetu „Golub“ na ukupno 59 godina i dva mjeseca zatvora, te visoke novčane kazne zbog organizovanog međunarodnog krijumčarenja više od 3,7 tona marihuane.

Sud BiH izrekao je dan prije, 2. novembra ove godine, prvostepenu presudu kojom su šestorica bivših pripadnika Druge romanijske motorizovane brigade VRS-a osuđena na ukupno 83 godine zatvora za ratni zločin protiv čovječnosti počinjen nad bošnjačkim civilima u selu Novoseoci kod Sokoca u septembru 1992. godine.

Osuđeni su proglašeni krivima za ubistvo 44 muškarca (među kojima je najmlađa žrtva imala 14 godina), te prisilno deportovanje žena i djece.

Sud BiH osudio je 9. juna 2020. godine trojicu bivših pripadnike VRS-a na po 14 godina zatvora za ubistvo 28 bošnjačkih i hrvatskih civila 13. septembra 1995. godine u Oborcima kod Donjeg Vakufa, dok je njihov nadređeni oslobođen komandne odgovornosti.

Nesrazmjer između izrečene kazne i broja ubijenih je nešto što nanosi bol i vrijeđa žrtve i zdrav razum onih koji očekuju pravdu.

U slučaju ratnog zločina u Novoseocima, dolazimo do zaključka da je presuđena grupa dobila po nepune dvije godine za svako pojedinačno ubistvo. A, ako ćemo dublje, svaki od presuđenih zločinaca je ubio 7 ili više Bošnjaka i zbog toga je osuđen na nepunih 14 godina zatvora. Slični su pokazazelji i u slučaju presude za zločine u Oborcima.

U isto vrijeme, svaki član kriminalne grupe iz predmeta "Golub" dobio je u prosjeku skoro 10 godina zatvora za krijumičarenje marihuane. I, ako prihvatimo da su ovi dileri adekvatno kažnjeni, onda nešto ne štima i užasno smrdi u presudama za ratne zločine. Očigledno je da se vrijednost prokrijumičarene marihuane opasno i neprihvatljivo primakla vrijednosti života nevinih Bošnjaka i Hrvata.

Jasno je da sudski procesi nisu matematičke jednačine, niti se do presuda dolazi matematičkim operacijama, ali kako drugačije ukazati na minimiziranje težine zločina i broja ubijenih.

U suprotnom, prihvatamo da je opasnije biti diler droge nego ratni zločinaca, a da je droga skuplja od ljudskog života.

Vrijeme je za preispitivanje!