Odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH ostaje pod sumnjom da se procesuiranje ratnih zločina koristi kao političko i karijerno oružje.
Piše: Amina Čorbo-Zećo
Vijest da je državni tužilac Dubravko Čampara skinut sa slučaja “državni udar” u okviru kojeg se vodi istraga protiv Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića te da je prebačen iz Odjela za organizirani kriminal Tužilaštva BiH u Odjel za ratne zločine otvorio je stare rane. Prvo pitanje je zašto se Odjel za ratne zločine koristi kao kaznena bojna, pa u njega odlaze svi ‘koji su zgriješili negdje drugo’?
Jer, Odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH godinama je predmet kritika zbog selektivnosti u podizanju optužnica. Analizirajući rad pojedinih tužilaca, dolazimo do zabrinjavajućeg obrasca u kojem se čini da pojedini pravosudni kadrovi napreduju unutar sistema podižući optužnice gotovo isključivo protiv pripadnika Armije RBiH. To se svakako odnosi i na glavnog tužioca Milanka Kajganića kojeg je čini se, sramotno, ali istinito, optužnica za slučaj Dobrovoljačka je 'izgurala' do pozicije glavnog tužioca. Upravo sada on druge tužioce šalje u ovaj odjel, a oni čini se ništa tamo ne rade, a upravo je to možda i cilj Kajganića.
Jer, dok se tužioci iz reda srpskog naroda proslavljaju optužnicama protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, ostali spavaju ili čekaju konačno rješenje svoje sudbine u pravosudnim vodama. Tamo su, podsjećam, prije Čampare završili i Dijana Kajmaković i Oleg Čavka. Optužnicama se nisu proslavili.
No, imena poput Miroslava Janjića, Milanka Kajganića, Mladena Vukojičića, Vedrane Mijović i Marijane Čobović kupe slavu zahvaljujući predmetima kao što su Naser Orić, Atif Dudaković i drugi, Čemerno, Dobrovoljačka...
Unutar bošnjačkih pravosudnih kadrova primjetan je izostanak proaktivnog djelovanja u zastupanju principa nepristranosti i pravičnosti. Bez jasne strategije i zajedničkog nastupa, Bošnjaci u pravosuđu često bivaju marginalizirani, dok se ključne odluke donose bez njihovog značajnog utjecaja.
Tu dolazimo do lažnih tvrdnji Milorada Dodika da je Tužilaštvo BiH 'muslimansko'. Demantuju ga sljedeći podaci. Osim Džermina Pašića, niti jedno rukovodno mjesto vezano za rad na predmetima ne pripada Bošnjacima. Glavni tužilac, šef Odsjeka za korupciju, šef Odsjeka za privredu, šef Odsjeka za terorizam, šef pisarne, šef vozača i voznog parka, šef finansija, službenik za tajne podatke, šef istraga, dva zamjenika šefa istraga - sve su to pozicije na kojima nisu Bošnjaci.
Jedan od ključnih faktora koji omogućava ovakvu situaciju jeste i pasivnost bošnjačkih političkih, pravosudnih i društvenih struktura. Nedostatak jedinstvene strategije u zaštiti interesa Bošnjaka u pravosudnom sistemu BiH doveo je do situacije u kojoj se odluke donose bez adekvatne reakcije i otpora. Bošnjačke elite često su podijeljene, a umjesto zajedničkog institucionalnog djelovanja, pravosudne institucije su prepuštene individualnim interesima i vanjskim utjecajima.
Ovakva praksa ozbiljno narušava povjerenje građana u pravosudni sistem BiH. Ukoliko se podizanje optužnica percipira kao sredstvo za izgradnju karijere, a ne kao rezultat nepristrane pravne analize i pravednog pristupa, tada se ne može govoriti o vladavini prava. Osim toga, selektivni pristup ratnim zločinima i nakon fijaska s A haškom listom, jasno je bilo u kojem pravcu se ide.
Odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH ostaje pod sumnjom da se procesuiranje ratnih zločina koristi kao političko i karijerno oružje.
Neophodno je uspostaviti transparentan i pravedan sistem koji neće dozvoliti selektivnu pravdu, jer takav pristup ne doprinosi ni pravdi ni stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Odluke koje donose tužioci moraju biti zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima, a ne na političkim ili drugim sporednim motivima.
A, bilo je i takvih priznanja, poput onog od tužioca Vladimira Simovića koji je u sudnici priznao da optužnicu u slučaju Čemerno (Džemal Hadžić i dr.) podiže po nalogu Narodne skupštine Rs. Nikada za ovo nije odgovarao!?
Zaista je hitno neophodno da pojedinci u pravosuđu preuzmu odgovornost i zauzmu proaktivniji stav u zaštiti principa jednakosti i pravičnosti. Bez adekvatnog institucionalnog odgovora, ovakve prakse će se nastaviti, ostavljajući dugoročne posljedice po pravdu i društvenu stabilnost.
