Konaković promašio sastanak i temu?

Mondoweiss je kritikovao Kaplouna zbog njegovih pozitivnih prikaza UAE, gdje prema njemu, za razliku od SAD-a, navodno nema antisemitizma.

”Kaploun nije kazao šta misli o slučaju Zvija Kogana, izraelskog ultra-ortodoksnog rabina, koji je kao izaslanik Chabada otet i ubijen u Dubaiju”, piše Mondoweiss.

Kaploun je svojedobno bio blizak i Elieju Wieselu, preživjeloj žrtvi Holokausta i međunarodno poznatom aktivisti, koji je u doba agresija na Bosnu i Hercegovini alamirao međunarodnu javnost zbog zločina nad Bošnjacima. 

Ostat će zapamćen Wieselov poziv u proljeće 1993, na otvaranju Američkog Holokaust muzeja, a upućen tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu da SAD urade više po pitanju Bosne.

“Mislim također da ljudi moraju shvatiti da su dvojica najvećih vođa u borbi za moral u svijetu, Elie Wiesel i glavni rabin Lau, prošli kroz Holokaust, nisu imali korist odrastanja u domu punom ljubavi, vidjeli najgore strahote koje su postojale, a ipak najveći glas vjerojatno u 20. stoljeću bio je Elie Wiesel. Isticao je važnost borbe protiv mržnje, imao hrabrosti da se progovori o pokolju u Bosni i Hercegovini sa svjetskim vođama”, kazao je Kaploun na nedavno održanom događaju u Hudson institutu.

Kaploun, Bosna i Wieselovo naslijeđe

U predstavljanju svoje nominacije pred Senatom, Kaploun je ponovo govorio Wieselu i Bosni: “Imao sam čast godinama ići na subotnje službe s pokojnim dobitnikom Nobelove nagrade Eliejem Wieselom i sudjelovati s njim u mnogim divnim projektima, uključujući rad na pomoći djeci s posebnim potrebama. Sjećam se njegovog dubokoumnog zapažanja: ‘Zajednica se ocjenjuje po tome kako se odnosi prema onima manje sretnima od njih.’ Bio sam s njim kada je govorio o pokolju Muslimana u Bosni i Hercegovini”, kazao je Kaploun.

U saopćenju Ministarstva vanjskih poslova o sastanku Konakovića i Kaplouna, istaknuto je da je Kaploun potvrdio dosljednu posvećenost SAD-a stabilnosti i napretku BiH, podsjetivši na moralnu poruku Elieja Wieselao odgovornosti pred patnjom drugih.

Poznata je činjenica da je američka jevrejska zajednica, od Georgea Sorosa preko Mortona Abramowitza i Henryja Siegmana (Američkog jevrejskog kongresa), od 1992. do 1995, bila snažan glas podrške Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.

Bitna je činjenica da tako utjecajan kadar Trumpove administracije, kao što je Kaploun, njeguje zaostavštinu Wiesela i čuva sjećanje na zločine nad Bošnjacima. U tom kontekstu je dobro i korisno što se ministar vanjskih poslova sastao s njime. 

Međutim, Kaplounova nekritička podrška Izraelu, po čemu je također bio poznat i sam Wiesel, predstavlja poziciju koju bh. vlasti, nakon genocida u Gazi, uz svo poštovanje prema Kaplounovom utjecaju, ne smiju usvojiti, čak ni u reduciranoj mjeri. 

Ambivalentnost, koju čitalac može osjetiti prema Kaplounu, pratila je naš odnos i sa drugim prijateljima naše zemlje, poput Joea Bidena, Joea Liebermana, Bernard-Henri Levyja i brojnih drugih, koji su podržavali našu zemlju kad je bilo najteže, a u isto vrijeme nisu imali solidarnosti s Palestinom, gajeći nekritičku podršku Izraelu.

Konaković bolji od Bećirovića, ali…

Niko ozbiljan ne očekuje od naših političara, da zbog palestinskog pitanja raskidaju veze sa SAD-om. To bi bilo neodgovorno. Umjesto toga, u datom kontekstu, “u svijetu kakav jeste”, našim političkim predstavnicima je potrebna izuzetna vještina da artikulišu jezik, kojim će istovremeno zaštititi i naše državne interese, ali i sačuvati naše dostojanstvo. 

Takvu politiku je utvrdio sam Alija Izetbegović, tako što nije propuštao šansu da sarađuje sa cionistima poput Wiesela, Bidena, Liebermana ili Levyja, kako bi u Washingtonu zaštitio interese Bošnjaka i BiH, a istovremeno ga to nije sprečavalo da ima jasne stavove o nepravdi koju izraelske vlasti decenijama čine nad palestinskim narodom.

Aktuelni član Predsjedništa BiH iz reda Bošnjaka Denis Bećirović, a za njime i cijela garnitura vlasti (Konaković, Zlatko Lagumdžija, itd.), iako tvrde da nastavljaju ovu Alijinu politiku, ipak gledaju da se što više dodvore moćnom proizraelskom faktoru u Americi i da u što većoj mjeri izbjegnu govoriti o genocidu u Gazi ili, recimo, nedavnom masakru nad djevojčicama u Iranu.

To je ilustrovala supruga Denisa Bećirovića, kada se našla u društvu supruge Benjamina Netanyahu, a nije našla za shodno čak ni da, recimo, u naknadnoj izjavi za bh. medije osudi ono što Netanyahu radi. “Prva dama” bošnjačkog naroda je mogla objasniti da radi interesa države nije htjela izbjeći skup, u organizaciji supruge američkog predsjednika, te dodati da to ne znači da toleriše zločine Netanyahua, itd. Problem je što ona nije ništa rekla, a i njen suprug je u reakciji propustio referisati se na zločine izraelskih vlasti.

U konačnici, takav stav - ako se to može nazvati stavom - je demonstrirao i ministar vanjskih poslova, istina u nešto manjoj mjeri od Bećirovića.

”Sačuvali smo”, kazao je Konaković, “moralni kompas na pitanjima Gaze, na pitanjima Ukrajine, na pitanjima ratova generalno. Više puta smo to ponovili da, zbog onoga što smo doživjeli u BiH, imamo pravo da svima sve kaže. BiH smije reći Hamasu da ne smije uzimati civile za taoce, da ne ne smije ubijati civile. Smije reći Netanyahuovoj vladi i Izraelu da je ovo masakr na prostoru Gaze. Smije reći onima ko god da je ubio 160 djevojčica u Iranu, da je to zločin, da to nije dozvoljeno. Smije reći Iranu da zbog toga ne smije granatirati svoje susjede.”

Jesmo li zaista sačuvali moralni kompas (čak u toj mjeri da se hvalimo time)?

Vidimo da je ministar vrlo precizan, kada govori da je Hamas izvršio zločine nad civilima i da Iran granatira svoje susjede (što je sve tačno), ali izbjegava biti precizan kada govori o naravi zločina u Gazi i čak u cijelosti izbjegava da kaže ko je ubio 160 djevojčica u Iranu. To dokazuje da ne ostvaruje ekvilibrijum između državnih interesa i morala koji nam je potreban, jer u njemu preteže strah od ljudske moći.

(H. I.)