Spoljna politika jedne države u vremenima globalnih geopolitičkih preslagivanja zahtijeva duboku stratešku utemeljenost, institucionalni kontinuitet i jasne prioritete. Dok se na evropskom i bliskoistočnom horizontu profilišu nove i rastuće sile, bosanskohercegovačka diplomatija se suočava s izazovom prelaska s reaktivnog i medijski orijentisanog djelovanja na polje mjerljivih, dugoročnih rezultata. Aktuelni mandat Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine pod rukovodstvom ministra Elmedina Konakovića sve jasnije otvara pitanje da li je naglasak na javnim odnosima (PR) nadvladao stvarnu supstancu diplomatskih procesa, te u kojoj mjeri manifestacija političke nezrelosti u samom vrhu diplomatije koči ozbiljno pozicioniranje zemlje, piše Istraga.ba.
Primjera radi, učešće na prestižnim međunarodnim događajima, poput Doha Foruma ili Minhenske sigurnosne konferencije (MSC), predstavlja lakmus papir za zrelost vanjske politike jedne zemlje. Dok diplomatske delegacije drugih država te globalne platforme koriste za strukturirane, bilateralne sastanke iza zatvorenih vrata s ključnim donosiocima odluka, bh. prisustvo često ostavlja utisak nedovoljne koordinacije i propuštenih prilika. Umjesto fokusa na zvanične državne agende, bezbjednosnu arhitekturu i privlačenje kapitala kroz institucionalne kanale, prostor na marginama ovih foruma za ministra Konakovića i njegovu delegaciju nerijetko biva ispunjen neformalnim susretima s predstavnicima nevladinog sektora, medijskim radnicima s prostora Balkana i sumnjivim arapskim “biznismenima”.
Unutar same bh. diplomatske mreže i među iskusnim diplomatama sve su glasnije kritike na račun forme u kojoj se javnosti prezentuju spoljnopolitički uspjesi. Naglašava se da se učešće na konferencijama prečesto svodi na kratke, kurtoazne razgovore na marginama ili u hodnicima, koji se potom putem društvenih mreža ministra Konakovića domaćoj javnosti predstavljaju kao zvanični bilateralni sastanci.
Ograničenost ovakvog pristupa ilustruje i dinamika učešća na najznačajnijim globalnim forumima, poput Minhenske sigurnosne konferencije. Dok šefovi diplomatija drugih zemalja višednevne programe u Minhenu koriste za intenzivne radne sesije i dubinske dogovore o regionalnoj stabilnosti, ministar Konaković i bh. delegacija na ovom ključnom događaju nerijetko provede svega nekoliko sati, nakon čega se fokus i fizičko prisustvo preusmjeravaju na sportske i privatne događaje, poput bokserskih mečeva Felixa Struma.
Posebno kompleksno pitanje predstavlja redefinisanje odnosa unutar bliskoistočnog regiona. Posmatrači regionalnih prilika primjećuju znatno zahlađenje i stagnaciju u odnosima s Republikom Turskom, koja tradicionalno predstavlja jednog od ključnih stabilizirajućih aktera na Balkanu. Nasuprot tome, uočen je intenzivniji fokus ministra Konakovića na saradnju s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). Ovakav zaokret nosi sa sobom ozbiljne diplomatske i analitičke upite. Ujedinjeni Arapski Emirati danas zauzimaju specifičnu i duboko kontroverznu poziciju u arapskom svijetu zbog intenzivne obavještajne i tehnološke saradnje s Tel Avivom, kao i zbog nabavke naprednih sistema za nadzor koji se unutar te zemlje koriste za restrikciju medijskih sloboda. Povezivanje bh. vanjske politike s administracijama čiji se demokratski standardi i regionalni savezi drastično razlikuju od proklamovanih evropskih vrijednosti Bosne i Hercegovine, može dugoročno otežati pozicioniranje Sarajeva unutar zapadne sigurnosne i političke arhitekture.
U diplomatskom koru u Sarajevu, ovakav pristup izaziva podsmjeh i sve otvorenije kritike na račun njegove političke nezrelosti i nedostatka bazičnog kapaciteta za obavljanje ovako važne funkcije. Među stranim ambasadorima akreditovanim u Bosni i Hercegovini već uveliko kruži interni vic koji ponajbolje oslikava njihovu stvarnu percepciju šefa bh. diplomatije: “He was a bad basketball player, and an even worse foreign minister” (Bio je loš košarkaš, a još je gori ministar vanjskih poslova). Ova vrsta kuloarskog etiketiranja jasno pokazuje da međunarodni partneri iza zvanične kurtoazije prepoznaju ogroman raskorak između Konakovićevih medijskih ambicija i realnih državničkih dometa.
Sličan obrazac, koji reflektuje hronični nedostatak diplomatskog iskustva i sindrom političke nezrelosti, ponavlja se i prilikom zvaničnih posjeta Washingtonu. Dok ozbiljne diplomatije u Sjedinjenim Američkim Državama grade mreže kroz institucionalne kanale i profesionalne lobističke kuće, aktivnosti ministra Konakovića nerijetko se svode na susrete s neformalnim grupama iz bosanskohercegovačke dijaspore – uključujući pojedince bez ikakvog stvarnog političkog ili diplomatskog uticaja u samom DC-u. Prihvatanje naivnog uvjerenja da takvi neformalni krugovi mogu voditi ozbiljne procese državnog lobiranja u glavnom gradu SAD-a ukazuje na duboko neshvatanje mehanizama moći na Capitol Hillu. Nepoznavanje diplomatije neminovno se odražava i na nivo ostvarenih kontakata. Iako se u javnosti stvara narativ o prisustvu na mjestu gdje se kroji globalna politika, stvarna agenda sastanaka često ostaje ograničena na kurtoazne susrete, te na razgovore sa savjetnicima i administrativnim osobljem (stafferima) američkih senatora.
Paradoks je utoliko veći ako se uzme u obzir intenzivan boravak Ministra Konakovića u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ako je bh. diplomatija željela preuzeti određene modele od svojih zaljevskih partnera, ministar Konaković je trebao analizirati upravo njihov model djelovanja u Washingtonu. Ambasador UAE u SAD-u, Yousef Al Otaiba, godinama slovi za jednog od najuticajnijih stranih diplomata u Washingtonu upravo zato što ne koristi ad-hoc susrete, već institucionalni uticaj. Model Abu Dhabija zasniva se na strateškom pristupu: od direktnog pristupa ključnim demokratskim i republikanskim senatorima, preko bliskih veza s Pentagonom i vojnom industrijom, pa sve do sistemskog finansiranja vodećih američkih think-tankova i uticajnih medijskih portala koji potom kreiraju afirmativan narativ za donosioce odluka. Ignorisanje ovakvih profesionalnih standarda i pristajanje na amaterske ekvivalente u komunikaciji s ključnim bh. saveznikom na Zapadu jasno demaskira domete trenutne vanjske politike.
Izvori iz kabineta ministra ukazuju na to da se značajan dio resursa unutar kabineta troši na praćenje i analizu komentara na društvenim mrežama, svakodnevne brifinge o reakcijama virtuelne javnosti i upravljanje ličnim brendom ministra Konakovića, umjesto na kreiranje ozbiljnih vanjskopolitičkih dokumenata. Nuspojava ovakvog pristupa je i stvaranje defanzivnog stava prema istraživačkim novinarima i medijima koji otvaraju pitanja o radu ministarstva. Umjesto institucionalnog dijaloga i argumentovanih odgovora na kritičke tekstove, primjetan je izrazit animozitet samog ministra Konakovića prema analitičarima i urednicima koji problematiziraju povučene diplomatske poteze ili analiziraju strukturu saveza, čime se direktno narušava princip transparentnosti javne uprave.
Suočeni s političkim pritiscima i predstojećim izbornim ciklusima na domaćoj sceni, politički akteri nerijetko teže ka osiguravanju alternativnih, neformalnih kanala logističke i materijalne podrške. Krugovi bliski vrhu Ministra vanjskih poslova potvrđuju da je ministar Konaković u tom pravcu intenzivirao kontakte unutar Ujedinjenih Arapskim Emirata. Geografski fokus njegove saradnje s Abu Dhabijem i Dubaijem sve se jasnije posmatra kroz prizmu osiguravanja finansijske potpore za predstojeću kampanju, pri čemu se kanali komunikacije ostvaruju kako prema pojedinim emiraćanskim poslovnim krugovima, tako i prema kontroverznim strukturama bh. dijaspore koje operišu u tom zaljevskom regionu.
U ove specifične vanjske aranžmane aktivno se uključio i bivši direktor televizije Al Jazeera Balkans, Edhem Fočo. Iz takozvane “Malezijske grupe” (neformalna grupa bh. studenata iz Malezije) ističu da su Foči institucionalna vrata u Kataru definitivno zatvorena nakon serije poslovnih malverzacija koje se vezuju za zajedničke projekte s Gordanom Memijom, kao i zbog njegove otvorene političke i medijske podrške Narodu i Pravdi (NiP) te samom Elmedinu Konakoviću. Upravo je to odstupanje od profesionalnih standarda i preusmjeravanje medijske platforme u svrhu partijskih interesa u konačnici rezultiralo gubitkom katarskog povjerenja i potpunim gašenjem Al Jazeere Balkans. Gubitak katarske baze usmjerio je Foču na obezbjeđivanje finansijske i diplomatske potpore političkom projektu ministra Konakovića u Sarajevu.
Paralelno s ovim operacijama, na domaćem terenu se unutar političkih krugova problematiziraju pokušaji i učestali koordinacijski sastanci usmjereni ka usmjeravanju resursa i podrške javnih preduzeća, poput BH Telecoma, prema političkim ciljevima vladajuće strukture. Kao ključne figure u ovim procesima koordinacije i direktnog posredovanja između menadžmenta javnog operatera i ministra Konakovića ponovo se navode bračni par Edhem Fočo i Nađa Lutkvadić-Fočo. Posebnu težinu ovoj sprezi daje činjenica da Lutkvadić-Fočo godinama radi u BH Telecomu, gdje, prema tvrdnjama izvora unutar preduzeća, demonstrira uticaj koji nadilazi njenu formalnu poziciju. O tome svjedoči i nedavni verbalni okršaj s aktuelnim direktorom Amelom Kovačevićem, kada mu je na zvaničnom sastanku, javno i pred kolegama, uputila direktnu prijetnju: „Zapamti ko te doveo ovdje, kako si došao tako možeš i letjeti!“
U tim aktivnostima se spominje i Edin Smajić, dugogodišnji saradnik Edhema Foče, koji u cijeloj strukturi djeluje prvenstveno kao nisko rangirani izvršitelj operativnih zadataka. Nakon prestanka rada Al Jazeere Balkans, Smajić se profesionalno i bezuslovno stavio na potpunu uslugu strukturama NiP-a i kabinetu ministra Konakovića. Zanimljiva koincidencija koja dodatno povezuje ključne operativne aktere ove strukture ogleda se i u međunarodnim finansijskim evidencijama. Naime, i aktuelni direktor BH Telecoma Amel Kovačević i Edin Smajić javno se vežu za inostrane račune u off-shore zonama Paname i Hong Konga, koji su objelodanjeni u globalnim finansijskim aferama još 2016. godine. Njihovo zajedničko djelovanje i sinhronizovani koraci pod operativnom direktivom Edhema Foče ukazuju na duboko uvezan mehanizam koji ekonomske resurse i operativne pozicije koristi u funkciji stranke i samog ministra Konakovića.
Ova strategija širenja uticaja i obezbjeđivanja podrške vidljiva je i unutar vjerskih institucija. Unutar struktura Islamske zajednice u BiH, kao najistaknutiji i najgrlatiji zagovornik politike NiP-a i samog Konakovića profilira se hafiz Sadrudin Išerić. Osim ideološke bliskosti, ova osovina ima i snažnu privatno-porodičnu dimenziju; naime, Išerićeva kćerka udata je za Aliju Memiju, sina sarajevskog biznismena Gordana Memije, koji se godinama javno i operativno veže za politički i privatni krug ministra vanjskih poslova.
Uključivanje pojedinaca s ovako uvezanim profesionalnim, off-shore finansijskim, porodičnim i zaljevskim pozadinama u procese posredovanja ukazuje na namjeru stvaranja zatvorenih, paralelnih platformi podrške radi stabilizacije pozicije Elmedina Konakovića pred izbore. Međutim, potencijalno preusmjeravanje javnih resursa, oslanjanje na netransparentne inostrane fondove i korištenje uticaja unutar vjerskih institucija za podršku partijskim strukturama predstavlja praksu koja dugoročno kompromituje nezavisnost javnih kompanija, zloupotrebljava duhovni autoritet i umanjuje povjerenje javnosti.
Moderna diplomatija ne trpi površnost niti se može uspješno voditi isključivo kroz kanale odnosa s javnošću i unutrašnjih interesnih uvezivanja. U vremenu kada se Evropa i Bliski istok suočavaju s tektonskim promjenama, Bosna i Hercegovina mora redefinisati svoj pristup međunarodnim odnosima.
Oslanjanje na neformalne porodično-interesne i operativne mreže koje crpe podršku iz javnih preduzeća, vjerskih struktura i netransparentnih fondova u inostranstvu mogu donijeti kratkoročne benefite na domaćem terenu, ali dugoročno slabe međunarodni kredibilitet zemlje i urušavaju domaće institucije.
(K.K.)
