Piše: Dr. Nedim Ademović
Najnovija odluka Ustavnog suda BIH u predmetu broj AP-3683/20 je još jednom pokazala da je Bosna i Hercegovina daleko od evropske zajednice demokratskih država i naroda.
Ovaj zaključak ne donosim zbog toga što su obavezno nošenje maski za lice i policijski sat proglašeni neustavnim, već zbog razloga koji su osnov za utvrđivanje neustavnosti.
Naime, Ustavni sud BiH je zaključio da je bh. država koja je sklona zadirati u neka od neosjetljivijih ljudskih prava – pravo na slobodu kretanja i pravo na privatnost – bez da se provede vrlo bitna, nezaobilazna procedura rasprave unutar demokratskih foruma koji imaju legitimitet od građana da tako nešto rade: ograniče građanima osnovna prava i slobode.
Napamet odlučivanje
Drugim riječima, očigledno je da se u BIH može desiti da nikome u državnom lancu odlučivanja ne padne na pamet da bi nametanje takvo osjetljivih restriktivnih mjera, koje zahtijevaju najveći mogući balans nužnosti i javnog interesa, s jedne strane, te uvažavanja ljudskih prava, s druge strane, zahtijeva jasan, aktuelan i transparentan zakonski osnov. Da, to je šokantno!
Da bi plastično objasnio čitaocima šta želim da kažem, navest ću jedan hipotetički slučaj. Zamislimo da neki upravni organ u BiH pokuša da izreke smrtnu kaznu nekom prekršiocu određenog zakona. Zamislimo da takva odluka nekažnjeno prođe sve dok Ustavni sud BiH to ne proglasi neustavnim. Naravno, na ovakav banalan plastičan primjer svako bi reagirao jer u BiH ipak postoji svijest o tome da jedan upravni organ, bez zakona, ne može izricati smrtnu kaznu. Međutim, u demokratskoj Evropi, svijest o državi, njenoj ulozi, o građanima, i njihovim pravima i obavezama, otišla je onoliko daleko naspram nas koliko su te države danas razvijenije od BiH u bilo kojem drugom smislu.
U takvim državama je kod gađana odavno prisutna svijest o tome da restriktivne mjere obaveznog nošenja maski za lice i uvođenje zabrane kretanja predstavljaju strašni atak na ljudska prava i, upravo zbog toga, zahtijevaju demokratsku raspravu najvišeg zakonodavnog tijela uz uvažavanje javnog mnijenja zasnovanog na aktivnostima i mišljenjima svih aktera: medija, akademija, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca, eksperata i, naravno, građana.
Prema tome, opravdano se moramo pitati gdje smo mi, šta smo mi i kako mi to živimo kada se može desiti da nam po proteku mjeseci i mjeseci nakon pojave pandemije neki krizni štab kojeg čini par slučajno zatečenih ljudi na nekim pozicijama odluči zatvoriti cijelu bh. naciju ili ih natjerati da nose masku. Parlamenti šute, opozicija i pozicije ne igraju svoju ulogu, ne pita se javnost, nevladine organizacije troše novac na studije koje su sama sebi svrha ili za liječenje posljedica tako nametnutih mjera kod najugroženijih dijelova populacije. Totalni kolaps države i apsolutno zatajenje društva.
Zbog svega toga, još jednom sam sretan što imamo naš Ustavni sud BiH.
Još jednom sam uvjeren da se na horizontima pravne države, ipak, nalazi jedna institucija koja sprječava i zaustavlja bizarne pojave post-ratne, tranzicijske, desekularizirane, neprosvijećene i nesvjesne etno-nacionalne BiH.
