Ja sam Emina Novaković iz Čapljine, profesorica turskog jezika i književnosti, mlada majka i kandidatkinja Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Na izbornoj listi nalazim se pod rednim brojem četiri.
U politiku nisam ušla zbog jednog događaja ili jednog trenutka. Kod mene se godinama stvarao osjećaj da nešto u našem društvu nije kako bi trebalo biti i da više ne želim samo posmatrati sa strane i govoriti kako stvari nisu dobre.
Politiku pratim od malih nogu. Odrasla sam uz oca koji svakodnevno prati politička dešavanja i vrlo rano sam počela razumijevati koliko odluke ljudi koji obavljaju javne funkcije mogu utjecati na život svakog čovjeka.
Ipak, tek nakon završetka fakulteta počela sam sve to osjećati i na vlastitom primjeru.
Završila sam fakultet, stekla zvanje profesorice turskog jezika i književnosti, odradila pripravnički staž i položila stručni ispit. Nakon svega toga suočila sam se sa stvarnošću koju poznaju brojni mladi ljudi u Bosni i Hercegovini – diploma, znanje i trud ne znače uvijek da ćete dobiti priliku.
Radila sam u privatnom sektoru, radila sam i u ugostiteljstvu. Upoznala sam ljude različitih zanimanja, životnih priča i problema. Naučila sam koliko se teško novac zarađuje i koliko ljudima znači sigurnost da će na kraju mjeseca moći platiti račune, pomoći svojoj porodici i planirati budućnost.
Danas sam i majka. Upravo me majčinstvo dodatno natjeralo da razmišljam o tome kakvo društvo želimo ostaviti našoj djeci.
Ne želim biti osoba koja će cijelog života samo govoriti da nešto nije dobro. Ako već prepoznajem probleme, želim pokušati biti dio njihovog rješavanja.
Jedan od problema koji posebno osjećam jeste položaj mladih i obrazovanih ljudi.
Godinama mladima govorimo da trebaju učiti, završiti školu ili fakultet, truditi se i raditi na sebi. Ali kada završe obrazovanje, vrlo često ih dočeka sistem u kojem ne vide svoju priliku.
To znam iz vlastitog iskustva.
Ne smatram da je rješenje u tome da država zaposli što više ljudi u javnom sektoru. Potrebno nam je mnogo više. Moramo stvarati uslove u kojima će privatni sektor moći razvijati poslovanje i zapošljavati, u kojima će mladi ljudi lakše dobijati prvo radno iskustvo i u kojima će znanje imati stvarnu vrijednost.
Želim da se više radi na programima stručnog osposobljavanja, povezivanju obrazovanja s tržištem rada i podršci poslodavcima koji zapošljavaju mlade bez prethodnog iskustva.
Transparentni konkursi i jasni kriteriji također moraju biti standard.
Mladi moraju osjećati da se njihov trud isplati. Ako čovjek zna da posao može dobiti zahvaljujući svom znanju i sposobnostima, da će njegova prava na radnom mjestu biti zaštićena i da može planirati porodicu i budućnost, tada ima mnogo više razloga da svoj život gradi ovdje.
Posebno mi je važno pitanje podrške porodici.
Kao majka, na prava trudnica i porodilja ne gledam samo kao na političku temu. To je pitanje koje direktno utječe na živote žena i njihovih porodica.
Nijedna žena nakon što rodi dijete ne bi trebala razmišljati o tome hoće li ostati bez prihoda niti strahovati da će njeno majčinstvo poslodavac doživjeti kao teret.
Smatram da moramo raditi na jačanju zaštite porodilja, sigurnijim naknadama i ozbiljnijoj zaštiti žena od diskriminacije zbog trudnoće ili majčinstva.
Istovremeno želim biti potpuno realna kada govorimo o nadležnostima. Brojna pitanja porodiljskih i socijalnih prava ne rješavaju se na državnom nivou. Zbog toga je potrebna saradnja državnih, entitetskih i kantonalnih institucija.
Podrška mladim porodicama za mene nije samo jednokratna novčana pomoć.
Podrška porodici znači dostupan vrtić. Znači kvalitetno zdravstvo. Znači obrazovanje. Znači sigurno radno mjesto. Znači da mladi roditelji mogu razmišljati o tome kako će graditi svoju budućnost, a ne samo kako će preživjeti naredni mjesec.
Kada govorimo o odlasku mladih iz Čapljine i Hercegovine, smatram da često pravimo grešku kada sve svodimo isključivo na plate.
Naravno da je novac važan. Ali ljudi ne odlaze samo zbog novca.
Odlaze kada izgube osjećaj da ovdje mogu izgraditi normalan život. Odlaze kada godinama ne mogu pronaći posao, kada ne vide mogućnost napredovanja, kada porodica ima probleme s vrtićem, zdravstvenom zaštitom ili drugim osnovnim uslugama.
Odlaze i kada izgube povjerenje u institucije ili steknu osjećaj da sistem nije isti prema svakom čovjeku.
Ako želimo da mlada porodica ostane u Čapljini i Hercegovini, moramo joj ponuditi više od jedne dobre plate.
Potrebni su posao, vrtić, kvalitetno zdravstvo, obrazovanje, uređena infrastruktura, pravna sigurnost i osjećaj da djeca imaju budućnost.
Želim Hercegovinu iz koje čovjek može otići ako želi upoznati svijet, školovati se ili graditi karijeru negdje drugo. Ali ne želim Hercegovinu iz koje čovjek mora otići da bi mogao normalno živjeti.
Dolazim iz Čapljine i smatram da interesi ovog kraja moraju biti snažnije prisutni u radu državnih institucija.
Pri tome ne želim Hercegovinu predstavljati kao prostor koji treba biti suprotstavljen Sarajevu ili bilo kojem drugom dijelu Bosne i Hercegovine.
Želim da o Hercegovini govorimo kroz konkretne probleme, konkretne potrebe i konkretne projekte.
Čapljina ima ogroman potencijal.
Imamo poljoprivredu, turizam, Neretvu, prirodna bogatstva, blizinu Jadranskog mora i izuzetno važan saobraćajni položaj.
Ali potencijal sam po sebi nije dovoljan.
Potrebne su institucije koje će prepoznati mogućnosti ovog prostora i pomoći da ih pretvorimo u razvoj, nova radna mjesta i kvalitetniji život.
Kada govorim o infrastrukturnim i privrednim prioritetima, prije svega razmišljam o projektima koji dugoročno povezuju ljude i stvaraju ekonomsku vrijednost.
Važna je bolja saobraćajna povezanost, podrška privredi i poljoprivredi, razvoj turističke infrastrukture i stvaranje boljeg poslovnog okruženja za mala i srednja preduzeća i porodične biznise.
Čapljina ne mora biti samo mjesto kroz koje se prolazi.
Može biti grad u kojem se ostaje, radi, ulaže i stvara.
Istovremeno ne želim građanima obećavati stvari koje državni parlament jednostavno ne može uraditi. Parlamentarna skupština BiH neće iz Sarajeva riješiti svaku lokalnu ulicu, kanalizaciju ili vodovod.
Ali državni nivo kroz zakone, budžete i institucije može stvarati bolji okvir i podržavati projekte koji imaju širi značaj.
Posebno važna tema za mene je Neretva.
Neretva za mene nije samo rijeka. Ona je dio života i identiteta Hercegovine.
Uz Neretvu su vezani naši ljudi, poljoprivreda, turizam, ribarstvo, priroda i budućnost cijelog ovog područja.
Zbog toga smatram da njena zaštita mora biti ozbiljna, institucionalna i kontinuirana.
Ne možemo čekati da se dogodi zagađenje pa tek tada reagovati.
Potreban nam je stalni monitoring kvaliteta vode, transparentno objavljivanje rezultata, ozbiljniji nadzor nad potencijalnim zagađivačima i jasna odgovornost institucija.
Posebno moramo biti svjesni da ono što se događa na jednom dijelu sliva može imati posljedice kilometrima nizvodno.
Zaštita Neretve zato nije samo pitanje jednog grada ili jedne općine. To je zajednička odgovornost.
U svom političkom djelovanju želim govoriti i o društvu koje neće biti zarobljeno u stalnim nacionalnim podjelama.
Volim Čapljinu, Hercegovinu, svoju zemlju i tradiciju kojoj pripadam. Ali nikada nisam smatrala da ljubav prema svome mora značiti netrpeljivost prema nekome drugom.
Možemo poštovati vlastiti identitet i istovremeno poštovati čovjeka pored sebe.
Predugo se politika u Bosni i Hercegovini svodi na pitanje ko je naš, a ko njihov.
Mene mnogo više zanima ko će uraditi nešto korisno za dijete, ko će mladom čovjeku pomoći da dobije priliku, ko će zaštititi radnika, trudnicu, stariju osobu ili našu rijeku.
Ne želim politiku zasnovanu na strahu od drugih ljudi.
Želim politiku odgovornosti prema ljudima koji ovdje žive.
Ne predstavljam sebe kao osobu koja ima rješenje za svaki problem. Takva obećanja smatram neozbiljnim.
Ja sam profesorica koja je završila fakultet i tražila svoju priliku. Radila sam različite poslove. Majka sam. Živim u Čapljini i susrećem se sa svakodnevnim problemima s kojima se susreću i mnogi drugi ljudi.
Znam kako izgleda kada imaš diplomu, a nemaš priliku. Znam koliko porodici znači osjećaj sigurnosti i koliko običnom čovjeku znači kada ga neko sasluša.
U politiku upravo to iskustvo želim donijeti.
Želim postavljati pitanja onda kada stvari nisu jasne. Želim tražiti odgovornost onda kada je ona potrebna. Želim govoriti o problemima ljudi i onda kada nema izbora.
Smatram da se Čapljina i Hercegovina ne smiju spominjati samo tokom izborne kampanje.
O ovom kraju, njegovim ljudima, problemima i mogućnostima treba govoriti tokom cijelog mandata.
Možemo biti razočarani politikom. Možemo biti umorni od svađa, podjela i obećanja. Ali upravo zbog toga smatram da ne trebamo odustajati od društva u kojem živimo.
Želim politiku u kojoj će se više govoriti o djeci, mladima, porodicama, radnicima, starijim ljudima, obrazovanju, zdravstvu, privredi i prirodi, a manje o podjelama koje nas već decenijama drže na istom mjestu.
Za mene bavljenje politikom treba biti odgovornost prema ljudima i zajednici, a ne privilegija.
