.jpg)
"Ne trujte mlade nacionalizmom. Naša zemlja je svake godine sve pustija. Prođite nekad istočnom Bosnom, a i Hercegovinom, pogledajte sve prazne kuće po zapadnoj Hercegovini. Razgovarajte sa roditeljima čija su djeca otišla iz ove zemlje zbog vašeg djelovanja. To će biti dovoljno da se povučete, ako imate imalo srama. Ustupite mjesto sposobnijima od vas. Takvih je ova zemlja iznjedrila mnogo", poručio je Edo Kanlić.
Ovaj mladić, rođen 1994. godine u Goraždu, nakon završetka magisterija u inostranstvu, vratio se u Bosnu i Hercegovinu.
Sada radi na poziciji projektnog koordinatora u Fondaciji Boris Divković u Sarajevu i bori se da ostvari ideale u koje čvrsto vjeruje.
Dodiplomski studij i zvanje Bachelora međunarodnih odnosa stekao je na Fakultetu političkih nauka Ankara Univerziteta kao stipendista Vlade Republike Turske. Jednu akademsku godinu proveo je i na ERASMUS+ razmjeni na Fakultetu društvenih nauka Karlovog univerziteta u Pragu (Češka Republika). Master studij u oblasti ljudskih prava i demokratije u jugoistočnoj Evropi pohađao je na zajedničkom programu Univerziteta u Sarajevu i Univerziteta u Bolonji (Italija).
Program su finansirali Vlada Republike Italije i Evropska komisija.
U svom Goraždu završio je osnovnu i srednju školu. 
"Pred kraj srednjoškolskog obrazovanja sam u potragu za stipendijama ušao avanturistički. Vremenom sam spoznao razloge kojih tada nisam bio svjestan, a koji su me ponukali da odem studirati u inostranstvo.
To je prvenstveno odnos koji bosanskohercegovačko društvo ima prema društvenim naukama, koje su mene privlačile.
Nisam želio upisati Fakultet političkih nauka u Sarajevu na koji su se upisivali oni iz moje generacije koji ne bi znali šta upisati, ili kada ne bi uspjeli sa svojim primarnim izborima.
Želio sam studirati međunarodne odnose negdje gdje se taj smjer cijeni. Jak podstrek je bilo i finansijsko osamostaljenje, obzirom da je ogroman uspjeh izboriti se za stipendiju i na taj način rasteretiti kućni budžet.
Pozive za stipendije sam pratio na društvenim mrežama, a pored toga je osnovni izvor informacija bila velika mreža poznanstava širom Bosne i Hercegovine i regije koju sam stekao kroz aktivistički angažman.
Upravo taj angažman je bio moj 'as u rukavu' u odnosu na druge aplikante, jer su komisije za dodjelu stipendija uvažavale volontersko i aktivističko iskustvo. Čak bih rekao i više nego uspjehe postignute kroz formalno obrazovanje.
Bio sam korisnik stipendije Vlade Republike Turske – Türkiye Bursları, zatim Erasmus+ stipendije za vrijeme studija u Češkoj i na kraju stipendista Vlade Republike Italije i Evropske komisije koje su finansirale master studij. Aktivistički i volonterski angažman sam nastavio i za vrijeme studija, što je također bodovano pri svakoj narednoj aplikaciji za stipendiju", priča om.
Obzirom da je imao stipendije, tokom studiranja nije radio već je iskoristio priliku za obavljanje tri studentske prakse koje su ukupno trajale 10 mjeseci.
Stažirao je u nevladinim ili think tank organizacijama u Ankari, Beogradu i Sarajevu, čiji je rad u tom momentu bio fokus njegovog akademskog interesa.
Govoreći dalje ističe i da, tokom boravka u inostranstvu nije bio usmjeren isključivo na školovanje, već je radio i na upoznavanju novih kultura, stilova života, jezika, mentaliteta...
"Iskustvo života u studentskim domovima je zasebna tema, možda i zanimljivija od samog studiranja. Za pet godina studiranja van zemlje sam imao više od dvadeset cimera – od Irske do Bangladeša, od Toga do Irana, Turkmenistana, svih drugih „stanova“ (smijeh), pa do naših balkanskih zemalja.
Zbog svega toga je period studiranja u inostranstvu istovremeno i proces otkrivanja sebe, svojih vještina, vrlina, mana, limita. Odlična prilika za samospoznaju.
Da bih otpočeo svoje studije u Ankari koji su u potpunosti bili na turskom jeziku, morao sam ga naučiti na akademskom nivou. Kulturološke razloge u nekim momentima mogu biti i opterećenje i kočnica za procese koji se dešavaju u nama. Imao sam sreću pa sam po prirodi ekstrovertna osoba, vječito željna razgovora i smijeha. To je u mnogome olakšalo proces adaptacije.
Neizostavan je i bosanski inat, koji je nekada bio prednost, a nekada izazov u školovanju", priča on.
Navodi i da je, tokom boravka u inostranstvu uočio i da društva u kojima je živio puno ranije počinju proces političkog opismenjavanja mladih.
"Kolege u Ankari i Pragu su na fakultet došli sa puno više predznanja o politici i političkom učešću građana. Samim tim su od početka imali razvijenije vještine za kritičko promišljanje u odnosu na studente koji su došli sa Balkana.
Imao sam sreću pa sam rano ušao u aktivistički svijet, ali su ljudi koje je oblikovao samo formalni obrazovni sistem trebali puno više vremena za adaptaciju", prenosi nam Kanlić.
Kaže da je iskoristio priliku kako bi učestvovao i u društveno-političkom životu država u kojima je boravio.
"To u Bosni i Hercegovini vrlo često nije slučaj. Da jeste, studenti bi imali puno bolje uslove i više mogućnosti za usavršavanje", naglašava.
Kada se vratio u BiH započeo je honorani angažman, a onda je dobio priliku u odličnom kolektivu Fondacije Boris Divković, kako ističe,
Fondacija kroz svoje aktivnosti promovira političku odgovornost i pomaže mladim (političkim) aktivistima da prošire svoja znanja i usavrše vještine.
"Imam sreću da kroz posao koji radim mogu primjenjivati znanja iz oblasti za koje sam se školovao, a uz sve to učiti mnogo i o projektnom menadžmentu.
Istovremeno nastavljam sa mirovnim aktivizmom i praćenjem inicijativa i rada u polju suočavanja sa prošlošću, izgradnje mira i memorijalizacije. Vjerujem da ću u narednom periodu ostati u ovom sektoru, a dugoročno ne isključujem mogućnost političkog angažmana", kaže on.
Objašnjava i da se u BiH vratio kako bi "nastavio borbu za bolje i pravednije društvo".
_xs.jpg)
