Jedan od sarajevskih psihijatara kaže da je zbog velikog broja pacijenata prestao primati nove.
- Više ne mogu primati nove pacijente. Vodim samo stalne jer jednostavno ne mogu stići. Toliko ih je da je nemoguće sve prihvatiti - kazao nam je ovaj psihijatar.
Prema njegovoj procjeni, čak 80 posto pacijenata koji mu se obraćaju dolazi zbog problema na radnom mjestu.
Slična iskustva ima i psihijatar dr. Omer Ćemalović, koji potvrđuje da među njegovim pacijentima najveći broj čine upravo ljudi koji se teško nose sa situacijama na radnom mjestu.
- Tačno je da većina pacijenata dolazi zbog problema na poslu. Uglavnom su to problemi s nadređenima - kaže Ćemalović.
Kako dodaje, problem često nastaje kada osoba koja dobije određenu funkciju počne vjerovati da joj više niko ništa ne može.
- Kada neko zasjedne na stolicu, misli da mu niko ništa ne može ni da će tako biti zauvijek. Međutim, to nije baš tako - kaže Ćemalović.
Kao psihijatar i sudski vještak, kaže da se s posljedicama takvih odnosa susreće i kroz sudske postupke.
- Mnogi slučajevi su na sudu - navodi sagovornik Faktora.
Od stresa do napada panike
Problemi na poslu, dugotrajni stres, osjećaj nemoći i nesigurnosti, prema njegovim riječima, mogu imati ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi.
- Živimo u bolesnom društvu - kaže Ćemalović.
Posljedice se, dodaje, mogu manifestirati kroz različite psihičke tegobe - od nervoze i nesanice do anksioznosti, napada panike i anksiozno-depresivnih poremećaja.
I tu dolazimo do paradoksa - ljudi pomoć traže tek kada problem postane ozbiljan, a onda često ne mogu brzo doći do stručnjaka. U javnom zdravstvenom sistemu na psihijatra se, kada nije riječ o akutnom stanju, može čekati sedmicama. Oni koji žele privatni pregled spremni su izdvojiti novac, ali ni tada ne mogu uvijek doći na red.
Zašto trpimo?
Zašto ljudi godinama ostaju u takvom okruženju? Zašto trpe loše odnose s nadređenima, mobing, pritiske i strah od gubitka posla, čak i kada im to ozbiljno narušava zdravlje?
Ćemalović smatra da odgovor treba tražiti mnogo dublje - u načinu na koji smo odgajani.
- Problem je sistemski. Prvo, problem je naš odgoj. Od malena su nas učili pogrešno - od vrtića, preko osnovne i srednje škole. Uvijek nam je ulijevan strah. Da se moramo bojati. Da moramo slušati - kaže Ćemalović.
Takav obrazac, smatra, kasnije se prenosi i na radno mjesto. Čovjek uči da šuti, trpi i prilagođava se autoritetu, čak i kada je odnos prema njemu neprihvatljiv.
A cijenu takvog sistema na kraju često plaća upravo - zdravljem.
Jer kada nedjelja navečer kod radnika više ne izaziva odmor, već grč u želucu i lupanje srca, jasno je da je radno mjesto preraslo u popriste tihe katastrofe.
Moderna poslovna kultura stvorila je tihu epidemiju psihičkih slomova. Činjenica da velika većina ljudi pomoć traži upravo zbog pritiska,maltretiranja, iscrpljenosti, ignorisanja i šikaniranja na radnom mjestu jasno pokazuie da problem više nije individualne, već sistemske prirode.
Kada se na to nadovežu tromost i hronični nedostaci u javnom zdravstvu, a terapija svodi na brzi recept za tabletu - postalo je očito da kao društvo zakazujemo u zaštiti temeljnog ljudskog dostojanstva.
Potrošnja lijekova iz godine u godinu sve veća
U prilog tome govore i zvanični podaci.
Podaci Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH pokazuju alarmantan trend. Potrošnja antidepresiva i anksiolitika (lijekova za smirenje) u stalnom je porastu.
Između 2013. i 2023. godine, tržište ovih medikamenata poraslo je za čak 40 posto, premašivši ukupnu vrijednost od 28 miliona konvertibilnih maraka godišnje.
Građani najviše troše anksiolitike (poput bromazepama i alprazolama) te antidepresive (poput escitaloprama i sertralina). Liječenje simptoma bez rješavanja uzroka, bilo kroz pasivno trpljenje mobinga ili ignorisanje radnih prava, vodi u slijepu ulicu.
Mentalno zdravlje na radnom mjestu prestalo je biti privatna stvar pojedinca i postalo je alarm koji zahtijeva hitnu reakciju poslodavaca, struke i cjelokupnog društva. Dok se o mentalnom zdravlju sve više govori, dostupnost stručne pomoći ostaje poseban problem.
Jer nije dovoljno građanima reći da potraže pomoć kada im je teško. Ta pomoć mora biti dostupna onda kada im je potrebna - bilo da za nju imaju 100 KM ili ne.
Zato se s pravom postavlja pitanje - ko snosi odgovornost za epidemiju živčanih slomova i zašto je traženje pomoći postala luksuz?
