Zašto je Aleksandar Vučić javnosti servirao suludu priču o "stranim službama" i Kosti Kecmanoviću

"To u Ribnikaru je izazvalo veliku pažnju stranaca i po pitanju odnosa prema ubici monstrumu. Ja sam bio prisutan, u mom kabinetu su dan posle toga tražili da im damo maloletnog Kostu Kecmanovića: “Pošto vi nećete moći da ga kaznite jer je mlađe maloletno lice, ne možete ni da ga čuvate, a to dete mora da ima život takav i takav, prepustite ga nama”, i tako dalje… Ja sam to odbio, odbio sam razgovor na tu temu zato što znam kakva bi to nepravda bila prema roditeljima, prema porodicama ubijenih. Direktno predstavnik jedne strane zemlje i strane službe je to tražio od nas", izjavio je Vučić, napominjući da su se "čudne stvari dešavale oko tragedije u Ribnikaru". 

Zbog čega bi se uopće neke “strane službe” zanimale za maloljetnog ubicu iz Srbije i po kojim bi to pravnim normama Kosta Kecmanović, kao državljanin Srbije koji je zločin počinio u Srbiji mogao biti izručen nekoj stranoj zemlji, Vučić nije objasnio. No, ova njegova izjava očekivano je izazvala niz reakcija. Predsjednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović rekao je za Danas da Vučićeva opsjednutost sigurnosnim službama postaje zabrinjavajuća.

- Jasno je da je od njih napravio osobnu pretorijansku gardu čiji je zadatak odbrana vlasti, a ne zaštita nacionalne sigurnosti – kaže Grbović.

Svaki ozbiljniji bezbjednosni izazov za srbijanske službe je nedostižni izazov, smatra Grbović, ali zato odlično znaju kako da „progone političke protivnike i ugrožavaju im bezbjednost i privatnost“.

-Posebno je opasna mitologizacija službi jer se na taj način razvijaju opasne teorije zavjere, baš poput te na koju i predsjednik države suptilno ukazuje i izriče insinuacije koje su opasne i vrlo štetne - ističe.

Ako bi neka druga država ili služba sigurnosti zaista uputila zahtjev za izručenje Koste Kecmanovića, ne postoji pravna procedura koja bi to podržala, objašnjava odvjetnik Vladimir Terzić.

- Mislim da se ovdje radi o svjesnom zamagljivanju činjenica, koje je sud kasnije i utvrdio, a to je da postoji odgovornost države u omogućavanju držanja oružja psihički labilnim osobama - dodaje Terzić.

Slučaj Ribnikar, kao i ubistva koja je počinio u to vrijeme maloljetni Srđan Mlađan u Hrvatskoj, te nedavno ubistvo i ranjavanje policajaca u Bosanskoj Krupi za koje je odgovoran 15-godišnjak, pokrenuli su opravdane debate u regiji treba li pooštriti krivične sankcije, odnosno sniziti dobnu granicu po kojoj maloljetne osobe mogu krivično odgovarati i može im se suditi kao punoljetnima. Pravni eksperti imaju različita mišljenja o ovoj temi, ali jasno je da ovakvi slučajevi povlače za sobom i pitanje odgovornosti države i sistema prevencije posebno kada su u pitanju djela terorizma, ali i općenito nasilje i teški zločini iza kojih stoje maloljetnici. Međutim, podjednako je važno i kako će „sistem“ postupiti onda kada su se zločini već dogodili. Nadležni policijski i pravosudni organi u sva tri pomenuta slučaja u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini po tom pitanju nisu se baš pokazali u pozitivnom svjetlu. U Hrvatskoj, njihov nemar omogućio je Srđanu Mlađanu da počini još jedno ubistvo nakon što je već osuđen; u Srbiji, dio javnosti smatra da su zatvorske kazne roditeljima Koste Kecmanovića, posebno majci Miljani, neopravdano prestroge, te da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je majka zanemarivala dijete. U BiH, istražni organi ni dva mjeseca nakon napada na policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi nisu utvrdili ko tačno stoji iza radikalizacije 15-godišnjaka koji je u poruci napisao da je njegov teroristički čin, između ostalog, osveta za „ubijanje nevinih muslimana i ubistvo Jusufa Barčića” (neformalnog vođe selefijskog pokreta u Bosni i Hercegovini koji je umro 2007. nakon ozljeda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći). Sedam osoba koje su uhapšene nakon ovog napada, uključujući i vjeroučitelje dječaka za koje je sumnjalo da su ga radikalizirali, ubrzo su pušteni na slobodu, a Sud BiH odredio im je kućni pritvor i mjere zabrane. Što se tiče samog ubice, Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona prije dvije sedmice uputilo je Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi prijedlog za njegovo upućivanje u odgojno-popravni dom, a nakon toga i za produženje mjere pritvora.

U svim ovim slučajevima evidentno je da su maloljetne ubice zločine počinili pod različitim vanjskim utjecajima, što nedvosmisleno ukazuje na propuste u odgoju i sistemu vrijednosti koje djeca usvajaju. Vučićev pokušaj dodvoravanja javnosti i stavljanja sebe u ulogu zaštitnika interesa porodica žrtava suludom pričom o upletenosti “stranih službi” u slučaj Ribnikar u tom smislu ne samo da je bio potpuno bespotreban, već predstavlja ogledni primjer političke psihopatije, nedostatka bilo kakve iskrene empatije prema tim porodicama na koje se pozvao, kao i izostanka namjere da transformira srbijansko društvo i pokaže barem minimum političke i građanske odgovornosti za tragedije u Beogradu i Novom Sadu. U svom očajničkom pokušaju održavanja na vlasti, predsjednik Srbije je i ovom izjavom jasno dao do znanja da je spreman na apsolutno sve, pa čak i ako to uključuje serviranje javnosti suludih teorija zavjere putem iste one televizije čije su gašenje građani Srbije masovno zahtijevali poslije tragedije u Ribnikaru. Pitanje budućnosti Koste Kecmanovića za Vučića je samo još jedan teret kojeg se nekako mora riješiti, i to što prije, posebno jer je suđenje roditeljima dječaka završeno i fokus javnosti će se sada neminovno prebaciti na sudbinu dječaka-ubice.