Bosna i Hercegovina godinama njeguje neobičnu praksu kada je riječ o odnosu države prema privredi: javnosti se redovno saopćava ko duguje porez, ali gotovo nikada ko ga najviše i najurednije plaća.
Objave lista najvećih poreskih dužnika postale su uobičajena praksa. Dugovi se prenose iz godine u godinu, mediji ih objavljuju, javnost komentira, a kompanije koje se na njima nalaze često ostaju trajno obilježene kao poreski dužnici – čak i kada u međuvremenu izmire stare obaveze i nastave uredno poslovati.
S druge strane, gotovo niko ne zna koja preduzeća godinama redovno izmiruju poreske obaveze, zapošljavaju hiljade ljudi, ulažu u poslovanje i svojim uplatama finansiraju javne budžete.
Crna Gora pokazuje drugačiji pristup
Primjer iz susjedstva pokazuje da javnost ne mora znati samo ko duguje državi.
Poreska uprava Crne Gore objavljuje i crnu i bijelu listu poreskih obveznika. Jedna pokazuje ko ne izvršava svoje obaveze, a druga ko ih uredno izmiruje.
Koliko takav pristup može biti značajan pokazuje i primjer kompanija okupljenih u Savjet stranih investitora Crne Gore. Te kompanije, prema vlastitim podacima, zajedno učestvuju sa oko 23 posto u crnogorskom BDP-u, ostvarile su više od 202 miliona eura dobiti, uplatila 72 miliona eura poreza i zapošljavaju oko 5.700 ljudi.
U Bosni i Hercegovini, međutim, takva praksa ne postoji.
Dug iz prošlosti često postane trajna etiketa
Kod nas se javnosti uglavnom predstavljaju „crne liste“. Problem je što one često ne daju potpunu sliku.
Kompanija koja je prije deset ili 15 godina imala poreski dug može se i dalje pojavljivati u javnosti kao poreski dužnik, iako je u međuvremenu dug vratila, posluje uredno, zapošljava radnike i redovno izmiruje tekuće obaveze.
