Prema pisanju lista Haaretz, u protekle tri godine pod oznakom "strogo povjerljivo" zabilježen je rast izvoza artiljerijske i pješadijske municije iz Srbije u Izrael za 40 posto.
Stariji vodnik Vojske Srbije Milovan Jovanović poginuo je prije nekoliko dana u Libanu kao pripadnik snaga Misije Ujedinjenih nacija u Libanu (UNIFIL) u napadu za koji ni Hezbolah ni IDF nisu preuzeli odgovornost.
Ovaj događaj otvorio je brojna pitanja o izvozu srbijanskog oružja i municije u Izrael, ali i prodaji izraelskog oružja Srbiji.
Dok je prije nekoliko dana počasni vod na bejrutskom aerodromu nosio sanduk poginulog podoficira Vojske Srbije Milovana Jovanovića, pitanje je da li se iko sjetio svih sanduka s granatama i municijom koju već dvije godine nose izraelski avioni sa aerodroma Batajnica.
Prema pisanju lista Haaretz, u protekle tri godine pod oznakom "strogo povjerljivo" zabilježen je rast izvoza artiljerijske i pješadijske municije iz Srbije u Izrael za 40 posto.
Srbijanski mediji navode da je ukupno 3.000 tona municije i ubojnih sredstava transportovano izraelskim transportnim avionima sa beogradskog aerodroma Batajnica na izraelsku vojnu bazu Nevatim. Procijenjena vrijednost prodane municije veća je od 200 miliona eura, što je približno ukupnom izvozu vojne industrije Bosne i Hercegovine u protekloj godini.
Međutim, ukupna slika izraelsko-srbijanskih odnosa koji doživljavaju svoj zenit bila bi potpunija da nije došlo do pogibije vodnika Jovanovića na položaju Marjayouna u južnom dijelu Libana i to od minobacačke granate. Sugestivno, granate za čije ispaljenje niko nije preuzeo odgovornost.
S druge strane, iz UNIFIL-a su odmah nakon informacije o pogibiji pripadnika Vojske Srbije naveli u saopštenju da će se o ovom napadu provesti istraga na osnovu koje će se utvrditi odgovornost za ovaj napad.
Srbijanske granate i mirovnjaci
U julu 2024. godine zabilježen je prvi incident napada na pripadnike Vojske Srbije koji borave u Libanu. Tom prilikom je na vozilo Vojske Srbije pucano tokom patrole, čime je dovedena u pitanje sigurnost za 160 pripadnika Vojske Srbije koji se nalaze u sastavu misije UNIFIL.
Uzimajući u obzir sve navedeno, neovisno o tome da li je minobacačka granata od koje je poginuo srbijanski vojnik proizvedena u Srbiji ili je ispaljena sa položaja Hezbolaha, teško je razumjeti pobude srbijanske vlade da prodaje municiju koja može biti korištena protiv njihovih vojnika.
U pravilu, izvoz oružja i vojne opreme nije prihvatljiv u države za koje državne agencije, obavještajne službe i ministarstva procijene da bi se time mogao ugroziti život vlastitih snaga i državljana.
Razlozi zbog kojih srbijanska vlada riskira živote svojih vojnika u Libanu prodajući municiju i granate Izraelu, mnogo su dalekosežniji od dometa haubica i minobacača. U prilog tome najbolje govori podatak koji je objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN) da je do 2025. godine gotovo polovina robne razmjene između Izraela i Srbije bila u sektoru odbrane odnosno u nabavkama vojne opreme i naoružanja.
Državna ministarstva obje države zbog oznake tajnosti ne pružaju nikakve informacije o prodaji oružja i vojne opreme, zbog čega ne postoji bilo kakva zvanična reakcija u tom pogledu.
Izraelski Elbit planira pokretanje pogona za proizvodnju dronova u Srbiji, Vojska Srbije već koristi izraelske bespilotne letjelice Hermes 900 i raketne sisteme PULS, pri čemu je saradnja izraelskih i srbijanskih agencija u domenu cyber odbrane sve tješnja.
Sve dok iz Izraela stižu dolari i vojna oprema, iz Srbije će za Levant letjeti srbijanske granate. Neke će padati u Libanu i ranjavati pa i ubijati UN-ove mirovnjake južno od rijeke Litani, a neke će razarati Pojas Gaze u narednom talasu agresije.
