"Jesmo izranjavani, izginuli, nema stope u ovom selu gdje nema šehidske krvi, ali smo ga odbranili".
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić-Blicko
Nakon duge i teške bolesti sinoć, negdje iza pola noći, prestalo je da kuca srce Ethema Omerovića Tite, neustrašivog ratnog komandanta 246. viteške brigade i borca, nosioca najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", čovjeka kakvog je teško opisati riječima.
Otišao je u noći između obilježavanja Dana brigade kojom je nekad komandova i Dana nezavisnosti države koju je toliko volio i kojoj je sve dao.
"I to je neki Božiji znak", govori jutros za Politicki.ba njegov saborac iz Goduša Juso Jusić zvani Bonzo, koji je sa Titom i mnogim drugim herojima odbrane Podrinja prošao razne bitke i ofanzive.
Oni malo stariji sjećaju se kako je Tito, godinu dana uoči agresije, napustio posao u Sloveniji i vratio se u rodni Goduš poviše Sapne.
Za otpremninu koju je dobio od firme kupio je, pričao je kasnije, motokultivator, posijao nekoliko dunuma duhana, maline, jagode i kupio pušku..
"Ima jedan u Godušu, treba isprovjeravati šta radi", dolazili su tada glasovi iz Zvornika, nakon što se čulo da taj "jedan" to jest Tito, organizira straže po Majevici jer su komšije iz susjednih srpskih sela "pod firmom lovačkog društva", pričao nam je jedne prilike, s oružjem hodali oko sela, pucali...
A kad je krenula agresija, neprijateljska noga se nije mogla približiti Titinom selu Goduš.
"Jesmo izranjavani, izginuli, nema stope u ovom selu gdje nema šehidske krvi, ali smo ga odbranili", govorio je Tito uvijek pominjući svoje saborce i komandante iz Sapne, Teočaka i drugih podrinjskih krajeva.
Iz bitke u bitku išao je uvijek, kako je govorio "spreman da pogine".
Od posljedica teškog ranjavanja, Tito se nakon agresije teško razbolio. Bolovao je dugo.
Dok je koliko, toliko imao snage znao bi prošetati Tuzlom sa štakama, sjesti u baštu nekog kafića ne bi li sreo nekog od svojih nekadašnjih saboraca.
Bolest je učinila svoje. Otkazivao je jedan po jedan organ. Borba porodice i ljekara dugo je trajala, ali skoro do zadnjeg dana života znao se, po imenu, sjetiti nekog od svojih boraca. I da mu bude žao za ovim ili onim što teško živi, što je bolestan, što je umro.
Kad mu je, maksus, iz Sanskog Mosta, u posjetu došao njegov ratni saborac, brigadir Senad Kljajić, Titine oči, kojim više nije mogao raspoznavati likove, su zasuzile.
I tako svaki put kad ga posjete oni s kojima je nekad dijelio dobro i zlo, ali i viziju o Bosni i Hercegovini kao slobodnoj i pravednoj državi.
Neka je rahmet heroju i komandantu Ethemu Omeroviću Titi, čiji odlazak na onaj svijet u sebi nosi toliko simbolike.
Umro je čovjek čiji je cijeli život bio borba i to na prelazu dana kada se obilježavala godišjica njegove brigade i svanjivanja dana obilježavanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Hvala ti dobri Tito!
