Geopolitičke promjene i sigurnosne krize vraćaju Tursku u središte NATO-a, uz rast saradnje i obnovljeno povjerenje.
U jednoj uskoj ulici u istanbulskoj četvrti Karaköy, u lučkoj zoni na evropskoj strani Istanbula, restoran „NATO Lokanta“ lako je previdjeti. Prvi vlasnik ovog restorana ponosno je postavio natpis s njegovim imenom 1952. godine, kada je Turska postala članica NATO-a. Međutim, natpis je iste godine uklonjen, nakon što su ga ljudi koji nisu bili naklonjeni savezu gađali kamenjem.
Danas, kako kaže Mevlut Ozturk, sadašnji upravnik restorana, gosti nemaju primjedbi na naziv. Ni on sam nema problem s NATO-om. „Snaga je u jedinstvu, sve dok je ono među jednakima“, kaže on dok poslužuje janjeću koljenicu s kriškama patlidžana. Ipak, stari natpis nije vraćen.
NATO nikada nije bio posebno popularan među Turcima, čak ni tokom Hladnog rata, kada je Turska bila čvrst član zapadnog saveza protiv Sovjetskog Saveza. Najniža tačka odnosa zabilježena je 2016. godine, kada je Ankara optužila NATO vlade da su sporo reagovale na pokušaj državnog udara protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
Erdogan je tada optužio Zapad da „podržava teror i stoji iza pučista“, dok je ministar unutrašnjih poslova SAD optužio za umiješanost u zavjeru.
Ipak, uoči NATO samita koji će Turska ugostiti 7. jula, svega sedmicu prije desete godišnjice pokušaja puča, zemlja pokazuje veće oslanjanje na savez nego u bilo kojem trenutku u posljednjoj deceniji. Erdogan i njegovi ministri NATO sve češće opisuju kao temelj sigurnosti Turske.
Javna podrška savezu porasla je od 2010-ih, iako i dalje ostaje niža nego u većini drugih članica. Prema istraživanju agencije Metropoll iz marta, 61 posto građana Turske smatra NATO važnim za nacionalnu sigurnost.
Rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana te ruska invazija na Ukrajinu dodatno su naglasili značaj NATO-a. U martu je NATO-ova protivzračna odbrana oborila četiri iranske balističke rakete koje su bile usmjerene prema Turskoj.
Turska je domaćin dviju NATO baza i radarskog sistema, a prisustvo saveza u zemlji dodatno će se proširiti. Njemačka planira rasporediti novi sistem protivzračne odbrane Patriot sa 150 vojnika na jug Turske krajem juna. NATO istovremeno uspostavlja i novo multinacionalno komandno sjedište u regionu.
Odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama također se poboljšavaju. Donald Trump je ranije ove godine odlučio povući američke trupe iz Sirije, gdje su sarađivale s kurdskim snagama koje Ankara smatra terorističkim, čime je uklonjen važan izvor tenzija.
Erdogan je takođe pozitivno reagovao na signale da bi Turska mogla dobiti borbene avione F-35 koje je naručila prije deset godina, a čija je isporuka obustavljena 2019. nakon što je Turska kupila ruski sistem S-400.
U međuvremenu, evropske zemlje nastoje zadržati Tursku u savezu, svjesne njenog rastućeg značaja u kontekstu mogućeg slabljenja američke posvećenosti NATO-u. Evropske vlade istovremeno tolerišu Erdogana uprkos kritikama na račun stanja demokratije u Turskoj.
Osim Njemačke, gotovo nijedna članica NATO-a nije javno osudila pravne poteze protiv političkih protivnika u Turskoj. Nakon odluke turskog suda 21. maja, kojom je smijenjen lider glavne opozicione stranke, reakcije iz Evrope su izostale.
Značaj Turske za evropsku sigurnost je nesporan. Uz izuzetak Ukrajine, nijedna evropska zemlja nema vojsku koja je veća i borbeno iskusnija od turske. Kontrola Bosfora i Dardanela, zajedno s jakom mornaricom, daje Turskoj ključnu ulogu u obuzdavanju Rusije na Crnom moru.
Turska odbrambena industrija postaje sve važniji dobavljač evropskih vojski. U posljednjim mjesecima turske kompanije, posebno proizvođač dronova Baykar, sklopile su ugovore s Francuskom, Italijom, Španijom i Estonijom. Baykar je ranije prodao borbene dronove Albaniji, Hrvatskoj, Poljskoj i Rumuniji, dok je Turska krajem prošle godine dogovorila prodaju 30 trenažnih aviona Španiji vrijednu tri milijarde dolara.
Uloga Turske u NATO-u postaje još značajnija u kontekstu sve većih strahova da bi Sjedinjene Američke Države mogle smanjiti svoje prisustvo u savezu. U tom slučaju, dio evropskih članica zagovara preuzimanje postojećih struktura, dok drugi razmatraju sigurnosne aranžmane unutar Evropske unije ili formiranje novih saveza.
Turski zvaničnici ne otkrivaju svoje planove za takve scenarije, ali je jasno da Ankara prednost daje NATO-u, dok je proces njenog približavanja Evropskoj uniji već godinama u zastoju. U eventualnom NATO-u bez Amerike, Turska bi zadržala mjesto za stolom, dok bi u evropskim alternativama bila marginalizovana.
Ipak, poboljšanje odnosa ne znači i potpuno povjerenje. Turska optužuje NATO da zanemaruje prijetnje na njenom jugu, uključujući kurdske grupe, krijumčare i, kako navodi Ankara, izraelske provokacije. S druge strane, evropske zemlje i dalje zamjeraju Erdoganu blokadu ulaska Švedske i Finske u NATO tokom 2022. godine.
Razlike postoje i u pogledu Rusije. Dok evropske zemlje smatraju režim Vladimira Putina najvećom prijetnjom, Erdogan zauzima pragmatičniji stav i nije značajno smanjio zavisnost Turske od ruske energije, nuklearne tehnologije i turističkog tržišta.
Ipak, uoči NATO samita uočava se određeno približavanje stavova. Turska sve više uviđa slabiju poziciju Rusije nakon rata u Ukrajini, slabljenje ruske mornarice u Crnom moru, promjene u Siriji i jačanje odnosa Turske s Armenijom. Erdogan, koji je ranije često posjećivao Moskvu, nije bio u posjeti Vladimiru Putinu skoro tri godine.
(The Economist)
