Sedam dana je Draganu Čoviću trebalo da odustane od Ustava i vrati se staroj matrici podjele BiH.
Najnoviji zaokret Dragana Čovića izgleda ovako: 14. novembra, nakon sjednice HDZ-a, lider te stranke izjavio je da je “besmisleno pričati o trećem entitetu, jer to nije u skladu s Ustavom”.
Samo sedam dana kasnije, na obilježavanju 30 godina Dejtonskog sporazuma u Mostaru, iz istih usta stiže potpuno druga priča – o “konsocijacijskom federalizmu” i tri entiteta kao modelu budućeg uređenja Bosne i Hercegovine.
U međuvremenu se Ustav nije promijenio. Promijenio se samo politički interes i publika kojoj se govori.
Sedam dana, dvije suprotne poruke
Hronologija je važna, jer pokazuje da se ne radi o nekoj sitnoj korekciji izjave, nego o suštinski suprotnim porukama.
14. novembar – nakon sjednice HDZ-a, Čović poručuje da je besmisleno uopće razgovarati o trećem entitetu, jer to “nije u skladu s Ustavom BiH”. Naglašava da se moraju iscrpiti sve mogućnosti koje daje postojeći dejtonski okvir. Poruka je jasna: treći entitet je i politički i pravno nerealna tema.
22. novembar – na svečanosti u Mostaru, isti političar govori da je “već duže vrijeme” potrebno mijenjati Ustav BiH kako bi se, kroz nešto što naziva “konsocijacijskim federalizmom”, osigurala jednakost tri naroda. Kao rješenje nudi tri entiteta, navodeći da bi se na taj način postigla ravnoteža i stabilnost države. Pregovore s Evropskom unijom vidi kao platformu na kojoj bi se ta promjena mogla ugrađivati u budući ustavni poredak BiH.
U razmaku od sedam dana Čović tako uspijeva da treći entitet definiše i kao “besmislen” i “protuustavan”, ali i kao poželjan model budućeg uređenja. To nije pitanje nijansi, već otvorena kontradikcija.
Šta stvarno kaže Ustav BiH
Ustav Bosne i Hercegovine, sadržan u Aneksu IV Dejtonskog sporazuma, vrlo je jasan: BiH je uređena kao država koja se sastoji od dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske. Status Brčko distrikta dodatno je definiran kasnijim amandmanima i arbitražnim odlukama, ali ni u jednom dijelu se ne spominje postojanje trećeg entiteta.
Dakle, svaka priča o BiH sa tri entiteta nije sitna reforma, nego radikalna izmjena temeljne ustavne arhitekture. To podrazumijeva formalnu promjenu Ustava dvotrećinskom većinom u Parlamentarnoj skupštini BiH, politički dogovor preko entitetskih i nacionalnih linija, te faktičku spremnost da se otvori Dejtonski sporazum.
Zato je Čovićeva izjava od 14. novembra – da je besmisleno govoriti o trećem entitetu jer je “neustavan” – bila tačna. Problem je što se on sedam dana kasnije ponaša kao da tu izjavu nikada nije dao, i kao da je dovoljno proglasiti tri entiteta “europskim modelom” pa da ustavno pravo prestane važiti.
EU put i tri entiteta – dva različita smjera
Još je problematičnije to što je priča o tri entiteta upakovana u narativ o evropskom putu BiH. Čović je u Mostaru rekao da bi pregovori s Evropskom unijom mogli poslužiti kao platforma za preustroj države u tri entiteta, navodno radi efikasnosti i ravnoteže među narodima.
Međutim, zvanični dokumenti EU govore nešto sasvim drugo.
U Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo jasno stoji da Ustav i izborni sistem BiH sadrže elemente diskriminacije i da ih je potrebno mijenjati kako bi svi građani – bez obzira na etničku pripadnost – mogli ravnopravno učestvovati u političkom životu, u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić–Finci, Zornić, Pilav, Šlaku, Baralija…).
U najnovijim izvještajima Komisija ponavlja iste poruke: prioritet su depolitizacija etničkih kvota tamo gdje one proizvode diskriminaciju, jačanje pojedinačnih prava, te vladavina prava i funkcionalne državne institucije.
Drugim riječima, Evropska unija od BiH traži manje etničkih barijera i manje veza između teritorije, etničke pripadnosti i političkih prava, a ne uvođenje novih etničkih entiteta. Zagovarati tri entiteta kao evropski model znači ili ne razumjeti evropski pravni okvir – ili svjesno pokušati prodati staru etno‑teritorijalnu matricu kao nešto što ona nije.
Zastarjela platforma za očuvanje vlasti, upakovana kao “jednakopravnost”
Ako se Čovićeva priča spusti na zemlju, ispod pojmova poput “konsocijacijskog federalizma” i “ravnoteže između tri naroda” stoji zapravo vrlo stara i vrlo jednostavna platforma: očuvati i po mogućnosti uvećati postojeće poluge moći etnonacionalnih elita, a sve to prodati kao borbu za jednakopravnost naroda.
U tom smislu priča o trećem entitetu otkriva se kao zastarjela, grubo etno‑teritorijalna matrica iz devedesetih, nespretno prepakovana u savremeniji rječnik. Dok Strasbourg i Bruxelles godinama poručuju da BiH mora smanjiti etničke barijere i otvoriti politički sistem svim građanima, bez obzira na etničku oznaku, ovdje se i dalje crta nova etnička granica kao navodni uslov stabilnosti.
Posebno je ironično što se sve to radi u ime “ugroženog hrvatskog naroda”, iako hladne brojke govore da Hrvati u BiH imaju institucionalnu težinu znatno veću od svog udjela u stanovništvu.
Prema popisu iz 2013. godine, Hrvati čine oko 15,4% stanovništva BiH.
Istovremeno, u najvažnijim državnim i entitetskim tijelima situacija izgleda ovako:
Predsjedništvo BiH ima tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata biranog s teritorije Federacije BiH te jednog Srbina s teritorije Rs. Hrvati dakle imaju trajno rezerviranu jednu trećinu kolektivnog šefa države. Pri tome HDZ godinama ne problematizira samu činjenicu da je mjesto ustavno rezervisano za Hrvata, nego insistira da je “legitiman” samo onaj Hrvat koji dolazi iz političkog bloka okupljenog oko HDZ‑a. Svaki put kada birači izaberu kandidata hrvatske nacionalnosti iz druge partije, kao u slučaju Željka Komšića, ta se pozicija proglašava “otetom” i “nametnutom”. Na taj način se zahtjev za “jednakopravnošću” pretvara u zahtjev za praktičnim monopolom jedne stranke nad ustavno rezervisanom funkcijom i negira se politički pluralizam čak i unutar samog hrvatskog korpusa.
U Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH sjedi 15 delegata: po pet Bošnjaka, Hrvata i Srba. Opet, hrvatski klub ima trećinu mjesta, jednako kao i bošnjački i srpski, bez obzira na demografski omjer.
U Domu naroda Federacije BiH hrvatski i bošnjački klub imaju isti broj delegata, uz vrlo snažan veto‑kapacitet na sve ključne odluke, što je dodatno naglašeno i nakon posljednjih intervencija visokog predstavnika u izborna pravila.
