Smrt Ratka Mladića u Hagu otvorila je u The New York Review of Books mnogo šire pitanje od njegovog političkog i vojnog naslijeđa – može li međunarodna pravda danas uopće ponoviti ono što je uspjela nakon rata u Bosni i Hercegovini.
U tekstu pod naslovom „An Exception in World Affairs“, objavljenom 5. septembra, Aryeh Neier, jedan od najpoznatijih američkih boraca za ljudska prava i nekadašnji izvršni direktor Human Rights Watcha, tvrdi da je slučaj Mladića podsjetnik na period u kojem je međunarodna zajednica ipak bila sposobna dovesti pred sud ljude odgovorne za najteže zločine.
Mladić je umro u Hagu dok je služio kaznu doživotnog zatvora. Haški tribunal ga je osudio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici, teror nad civilima Sarajeva i druge zločine počinjene tokom rata u BiH.
Za Neiera je posebno važno to što je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju uspio uraditi nešto što je u međunarodnoj politici izuzetno rijetko – procesuirao je ljude s najviših političkih i vojnih pozicija.
On Haški tribunal opisuje kao jedan od najefikasnijih instrumenata koje je međunarodna zajednica stvorila nakon Nirnberga za kažnjavanje odgovornih za velike međunarodne zločine.
Ide i korak dalje, ukazujući da je Tribunal u jednom važnom aspektu otišao dalje od Nirnberga: tamo se sudilo predstavnicima poražene države, dok je ICTY procesuirao počinioce s različitih strana ratova na području bivše Jugoslavije.
Neier o tome ne piše samo kao historičar ili komentator. Bio je neposredni učesnik procesa koji je vodio ka stvaranju međunarodnog tribunala.
Kada je počeo rat u BiH 1992. godine, Neier je bio izvršni direktor Human Rights Watcha. Krajem jula iste godine ta organizacija objavila je obiman izvještaj o zločinima počinjenim tokom prva četiri mjeseca rata i zatražila stvaranje međunarodnog tribunala.
Neier navodi da je to bio prvi put da je Human Rights Watch tražio osnivanje takvog suda.
Objašnjava i zašto je upravo Bosna i Hercegovina predstavljala prekretnicu.
Prvi razlog bio je međunarodni karakter rata, u koji su bile uključene BiH, Hrvatska i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, koju su činile Srbija i Crna Gora.
Drugi razlog bila je priroda zločina koji su već tokom 1992. postajali poznati međunarodnoj javnosti.
Neier piše o kampanji etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata koju su provodile snage bosanskih Srba, kao i o logorima poput Omarske i Keraterma. Izvještaji o mučenjima, silovanjima i drugim teškim zločinima u tim logorima izazivali su poređenja s nacističkim logorima iz Drugog svjetskog rata.
U takvom kontekstu ideja tribunala sličnog Nirnberškom počela je dobijati političku težinu.
Neier podsjeća da u početku nije bilo izvjesno da će taj sud ikada imati stvarnu moć. Bilo je ozbiljnih kritika da će međunarodna zajednica uspostavljanjem tribunala samo prikriti vlastitu nespremnost da zaustavi zločine.
Historičar István Deák tada je čak upozoravao da bi Tribunal mogao postati zamjena za stvarnu političku i vojnu akciju. Godinama kasnije, kako piše Neier, Deák mu je priznao da je pogriješio i da je Tribunal dokazao svoju vrijednost.
Prekretnicu u radu Tužilaštva predstavljao je dolazak južnoafričkog pravnika Richarda Goldstonea za glavnog tužioca.
Neier piše da su se tužioci u početku uglavnom bavili nižerangiranim počiniocima, kao da grade slučaj protiv organizovane kriminalne grupe. Goldstone je, međutim, usmjerio Tribunal prema ljudima koji su snosili najveću odgovornost.
Do jula 1995. optuženi su Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Neier u tekstu donosi i vlastita sjećanja na opkoljeno Sarajevo, koje je tokom rata posjećivao više puta.
Prisjeća se kretanja gradom uz stalnu opasnost od snajperske vatre s okolnih položaja. Kaže da je prilikom prelaska ulica pokušavao izbjegavati mjesta koja su bila vidljiva s brda.
U sarajevskom Holiday Innu birao je sobe „bez pogleda“.
Jednom mu je američki ambasador ustupio blindirani automobil za put do aerodroma, a drugi put je istu rutu prošao u oklopnom transporteru.
Upravo je teror nad Sarajevom postao jedan od ključnih elemenata presude Mladiću. Haški tribunal ga je proglasio odgovornim za kampanju snajperskog i artiljerijskog terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva, kao i za genocid u Srebrenici i druge zločine.
Za Neiera, međutim, priča ne završava Mladićem, Karadžićem ili ratom u BiH.
Uspjesi Haškog tribunala, zajedno s Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu, kasnije su pomogli stvaranju stalnog Međunarodnog krivičnog suda, koji je počeo djelovati 2002. godine.
Ideja je bila da ono što je napravljeno za bivšu Jugoslaviju i Ruandu postane trajni globalni sistem – sud pred kojim bi za najteže zločine mogli odgovarati i najmoćniji ljudi.
Ali Neier smatra da je upravo taj sistem danas ozbiljno ugrožen.
Posebno kritikuje odnos administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Međunarodnom krivičnom sudu i sankcije uvedene njegovim zvaničnicima. U tome vidi opasnost da se mehanizam međunarodne odgovornosti, koji je svoje najvažnije rezultate ostvario upravo nakon rata u BiH, počne urušavati.
Zato je i glavna poruka njegovog teksta znatno šira od smrti Ratka Mladića.
Mladić je uhapšen, izveden pred međunarodni sud, osuđen za genocid i druge zločine i ostatak života proveo u zatvoru.
Neier upozorava da ljudi odgovorni za današnje velike zločine možda više nemaju razloga vjerovati da će završiti na isti način.
Upravo zato je, prema njemu, Haški tribunal bio svojevrsni „izuzetak u svjetskim poslovima“ – rijedak trenutak kada su međunarodna politika i međunarodna pravda ipak uspjele sustići počinioce najtežih zločina.
