Kandidat opozicionih stranaka u Bosni i Hercegovini s hrvatskim predznakom za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na predstojećim općim izborima, Zdenko Lučić, javno je objavio drugi dio detaljne analize o tome kako je uništen i opljačkan mostarski privredni gigant "Soko". Lučić je direktno optužio sam vrh političke moći, personificiran u Draganu Čoviću i strukturama koje je izgradio, za sistemsko pokroviteljstvo nad kleptokratijom i kontrolu nad pravosuđem, policijom i Agencijom za privatizaciju, čime je osigurana trajna nekažnjivost za sve učesnike ove mreže.
Lučić u svom tekstu posebno ističe ulogu Čovićevih zetova, Davorina Primorca i Marija Krezića, unutar, kako ga naziva, "sistema Prve familije", gdje se javni resursi Bosne i Hercegovine tretiraju kao privatno vlasništvo. Primorac se nalazi na čelu BHANSA-e, odnosno Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH, koja slovi za jednu od finansijski najmoćnijih institucija u zemlji. Preko ove agencije slijevaju se desetine miliona maraka od naknada za prelete aviona, a Primorac je na poziciju šefa računovodstva postavio svog rođenog brata Ivicu Primorca, čime je zatvoren puni finansijski nadzor unutar same porodice. Lučić navodi da Primorac u javnosti uživa status zakonski nedodirljive osobe jer uporno odbija pozive na saslušanja pred Parlamentarnom skupštinom BiH, dok ga od smjene i odgovornosti u Domu naroda štiti politički utjecaj njegovog punca. Za popravljanje javnog imidža, kako tvrdi Lučić, koriste se i plaćena medijska gostovanja javnim novcem.
Drugi zet, Mario Krezić, zaposlen je u državnom preduzeću Elektroprivreda HZ HB i predstavlja ključni privredni stub porodice pod apsolutnom političkom kontrolom. Njegovo djelovanje vezano je uz profitabilne energetske projekte u Hercegovini, gdje usko sarađuje s bratom Dariom Krezićem, bivšim Čovićevim savjetnikom u Predsjedništvu BiH, a danas zaposlenikom Eroneta koji ima ovlaštenja veća od samog direktora. Lučić podsjeća da je Dario Krezić javnosti ostao upamćen po povezanosti s premlaćivanjem osobe iz Posušja prije desetak godina, kada su trojica napadača žrtvu strpala u gepek. Za to djelo osuđena je samo jedna osoba, dok je treći učesnik tog događaja danas ministar u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona. Upravo Dario Krezić, prema Lučićevim tvrdnjama, kontrolira cjelokupan biznis izgradnje privatnih solarnih parkova u Hercegovini, a vlasništvo velikog solarnog parka na Raškoj Gori iznad Mostara vodi se na njegovoj supruzi. Odnos Dragana Čovića i njegovih zetova funkcionira kao savršeno uigrana interesna simbioza gdje punac osigurava fotelje i moć te pruža pravni štit, a zetovi i njihova braća šire obiteljski kapital kroz BHANSA-u, Elektroprivredu, Eronet i solarne parkove.
Lučić navodi da je privatizacija preduzeća "Soko" školski primjer plansko-administrativnog usitnjavanja imovine s ciljem uklanjanja radničkih prava i lakšeg prelijevanja imovine u privatne ruke. Taj proces u teoriji ima tačno definisanih pet faza koje su u Mostaru provedene precizno i do kraja.
Prva faza podrazumijevala je umjetno obezvrjeđivanje imovine. Komisija u kojoj su ključne uloge imali vještak Josip Gojak i tadašnji finansijski strateg Branko Kolobarić, kasniji zamjenik generalnog revizora Federacije BiH, napravila je kontroverznu procjenu kojom je vrijednost cjelokupnog državnog kapitala "Soko" Mostar drastično smanjena sa prijeratnih više stotina miliona dolara na nominalnu vrijednost od oko 47 miliona KM. Umanjivanje vrijednosti nekretnina, modernih proizvodnih hala, tehnologije i zemljišta u industrijskoj zoni Rodoč obavljeno je tako što su u poslovnim knjigama zavedeni višestruko niži iznosi od stvarne tržišne vrijednosti, ponegdje i po svega nekoliko maraka po kvadratnom metru.
Tako drastično umanjen osnovni kapital poslužio je kao pravni paravan za drugu fazu, odnosno razbijanje odbrambenog mehanizma holdinga metodom podijeli pa vladaj. Kako bi se spriječio otpor hiljada radnika i jakog jedinstvenog sindikata, holding je pod političkim pokroviteljstvom Dragana Čovića rascjepkan na više od 20 manjih pravnih subjekata, dioničkih društava i društava s ograničenom odgovornošću. Time je radnička masa podijeljena, sindikat je izgubio moć, a štrajkovi su postali lokalizirani i potpuno nebitni za cjelokupan sistem.
U trećoj fazi uslijedila je takozvana mala i velika privatizacija. Umjesto raspisivanja velikog međunarodnog konkursa za cijeli holding koji bi privukao strane investitore i strogu kontrolu, imovina se prodavala u manjim paketima. Kroz malu privatizaciju grupa od 19 osoba, uglavnom tadašnjih menadžera i osoba bliskih Čoviću, otkupila je 33 posto preduzeća, obavezavši se da investira 800.000 eura i zaposli 138 radnika, što prema izvještajima sindikata nikada nije realizirano. Fokus je bio na brzoj rasprodaji fizičke imovine kako bi se namirili namjerno kreirani dugovi. Potom je u velikoj privatizaciji iskorišten sistem braniteljskih certifikata. Pripadnicima HVO-a dodijeljeni su certifikati nominalne vrijednosti oko 15,5 miliona KM. Budući da branitelji godinama nisu imali koristi od ovih papira u teškom ekonomskom stanju, odabrani poduzetnici iz Čovićevog kruga otkupljivali su ih na crnom tržištu za svega tri posto njihove stvarne vrijednosti u gotovini. Za sve certifikate nisu platili više od 500.000 KM, a onda su tim papirima kupovali državni udio u preduzećima nastalim cijepanjem Sokola, preuzevši milionske hale i zemljišta za minimalne iznose stvarnog novca.
