Danas, kad mandat vrijedi zlata a ostvarene ambicije se mjere u mandatima, karijera Sabine Ćudić mnoge ostavlja u čudu. To je priča o vještom brendiranju, o fasadi progresivne, urbane i nadasve patriotske političarke iza koje se, čini se, krije nezaustavljiva, ćudljiva, žeđ za ličnim uspjehom, političko manevrisanje i serija gafova koji otkrivaju duboko nerazumijevanje pulsa naroda kojem se obraća. Njeni potezi, često predstavljeni kao herojski činovi moralne superiornosti, sagledani pod lupom, pretvaraju se u loše režirane predstave za prikupljanje političkih poena.
Najveći test, i po mnogima, konačni pad njene patriotske maske, dogodio se na mjestu koje simbolizira stradanje i otpor – u sarajevskoj Vijećnici. Pred tridesetak evropskih parlamentaraca, u pokušaju da se predstavi kao glas liberalne, post-konfliktne Bosne, Ćudić je izvela intelektualnu akrobaciju koja je zaledila krv u žilama preživjelih. Izjaviti da rat devedesetih i opsada Sarajeva nisu bili etnički ili vjerski sukob, već prvenstveno "borba za moć", nije samo politički gaf. To je historijski revizionizam upakovan u dopadljivu, salonsku frazu za strance koji ne moraju znati razliku između Armije RBiH i Karadžićevih falangi s brda.
Javnost je reagovala instinktivno i povrijeđeno. Udruženja žrtava, borci, intelektualci i građani osudili su ovaj čin kao relativizaciju agresije, negiranje sudski dokazanog genocida i uvredu za stotine hiljada ubijenih i prognanih. Dok je ona, čudeći se njihovim reakcijama, pokušavala oprati svoj obraz nesuvislim objašnjenjima o "vađenju iz konteksta", šteta je već bila učinjena. U tom jednom trenutku, sav njen trud da se pozicionira kao moralni kompas nacije survao se pod teretom vlastite ćudljive ambicije da se dodvori stranim birokratama, makar i po cijenu pljuvanja po vlastitoj historiji.
