Kao mladi bosanski musliman, Emir Suljagić se licem u lice susreo s Ratkom Mladićem, čovjekom koji je komandovao najvećim masakrom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, u Srebrenici. Od tada je svoj život posvetio očuvanju sjećanja na genocid, piše poznati izraelski list Haaretz.
U izdanju na hebrejskom, ovaj je medij posvetio poseban tekst genocidu u Srebenici.
„Za pravdu je vjerovatno već kasno, ali za sjećanje još nije“, kaže Suljagić u intervjuu za Haaretz.
Sa 21 godinom života gledao je zlo iz neposredne blizine. S mjesta na kojem je bio raspoređen mogao je vidjeti tačku razdvajanja muškaraca od žena i djece.
„Stajao sam pored čovjeka koji je bio odgovoran za sve to“, prisjeća se.
To se dogodilo u julu 1995. godine u Srebrenici, kada se susreo s Ratkom Mladićem.
„To je vjerovatno trenutak kada sam bio najbliže smrti u svom životu. Ja sam preživio taj susret, dok je gotovo svako drugi ko ga je tada vidio ubijen.“
Mladić, poznat kao „kasapin iz Srebrenice“, nedavno je zatražio prijevremeno puštanje iz zatvora, tvrdeći da mu je ostalo malo vremena za život. Sud u Hagu odbio je njegov zahtjev.
Suljagić, danas 51-godišnjak, preživio je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i posljednje tri decenije posvetio je očuvanju sjećanja na taj zločin. Danas vodi Memorijalni centar Srebrenica.
Prvi znakovi mržnje
U Srebrenicu je stigao kao muslimanski izbjeglica na početku rata. Odrastao je u mješovitoj sredini, gdje su zajedno živjeli Bošnjaci i Srbi.
Prisjeća se da je još kao dječak doživio prve znakove mržnje.
„Sjedili smo u učionici, a jedan dječak mi je rekao: ‘Tvoja turska majka neka ide dovraga’. Nisam razumio o čemu govori. Nikada nisam upoznao nijednog Turčina i nisam znao kako izgledaju.“
Kasnije je shvatio koliko su odnosi među ljudima krhki.
„Tek mnogo kasnije sam razumio kako prijateljstva mogu biti uvučena u nasilje i uništena.“
Godine dehumanizacije
Prema Suljagiću, neprijateljstvo prema Bošnjacima nije nastalo preko noći.
„Ljudi ne okreću leđa svojim komšijama za 24 sata. To je proces dehumanizacije u kojem se komšije pretvaraju u egzistencijalnu prijetnju koju treba ukloniti.“
Tvrdi da su srbijanski mediji, akademske institucije, Srpska pravoslavna crkva i politički establišment godinama gradili narativ prema kojem su Bošnjaci stranci u vlastitoj zemlji.
„Predstavljali su nas kao ljude koji nisu autohtoni i koji bi se trebali vratiti u Aziju, u Tursku. Takav narativ građen je godinama prije nego što je ispaljen prvi metak.“
„Nismo vjerovali da će biti rata“
Gledajući unazad, kaže da mnogi nisu shvatali šta se sprema.
„Ljudska sklonost poricanju često je naš najveći neprijatelj. Posmatramo oluju koja dolazi i uvjeravamo sebe da će oblaci nestati i da neće biti rata.“
Porodica Suljagić bila je prisiljena pobjeći u maju 1992. godine.
„Ljudi su došli na naša vrata i rekli: ‘Odlazite ili ćemo vas ubiti’.“
Poput desetina hiljada drugih Bošnjaka, stigli su u Srebrenicu, koja je kasnije proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija.
Život između dva svijeta
Suljagić je radio kao prevodilac za vojnike UN-a.
„Kao dječak sam volio engleski jezik. Gledao sam NBA i MTV, volio televiziju i vestern filmove. Ispostavilo se da mi je upravo to spasilo život.“
Kaže da je živio u dva paralelna svijeta.
„Život običnih Bosanaca bio je užasan, a kada bih ušao u bazu UN-a, stvarnost je bila potpuno drugačija. Imao sam pristup knjigama, hrani, odjeći i obući. Teško sam mirio ta dva svijeta.“
